24 Analiza diskursa

Kao i analiza sadržaja, analiza diskursa ili analiza rasprave nenametljiva je istraživačka metoda. Riječ je o kvalitativnoj metodi istraživanja koja se bavi jezikom i njegovom ulogom u konstruiranju društvenog života. Njome se istražuje kako pojedini modaliteti govora i obilježja teksta utječu na način konstrukcije društvene zbilje, tj. kako utječu na način na koji ljudi vide i interpretiraju društveni svijet. Posljedično tome, analiza diskursa usmjerena je na interpretacije značenja teksta te kritičko propitivanje društvenog, političkog, kulturnog i ideološkog konteksta u kojem se neko značenje formira. Halmi, Belušić i Ogresta (2004) ističu da je analiza diskursa naziv za mnoge različite pristupe u proučavanju teksta ili nekog drugog empirijskog materijala. Navode da se ova metoda razvila iz različitih teorijskih tradicija i disciplinarnih područja te da shodno tome postoji mnogo različitih stilova analize diskursa. Zajedničko obilježje različitih inačica analize diskursa je odbacivanje shvaćanja prema kojima je jezik isključivo jednostavno, neutralno sredstvo održavanja i opisivanja riječi. Među praktičarima analize diskursa jezik se drži kao jedan od glavnih mehanizama za konstrukciju društvene zbilje. Drugim riječima, diskursi se mogu odrediti kao skupovi iskaza koji konstruiraju objekte i različite subjektivne pozicije društvenih aktera. Kada se takve pozicije od strane socijalnih aktera jednom usvoje, one definiraju način viđenja svijeta i određene načine bivanja u njemu (Willig, 2016). Dakle, diskursi definiraju način viđenja društvenog svijeta i razumijevanja vlastitog položaja u njemu te utječu na legitimaciju društvenog poretka. Zbog tog razloga analiza diskursa često je usmjerena na istraživanje veze između jezika i različitih ideoloških koncepata. Istražuje se koji je efekt jezika i kako on utječe na ostvarivanje određenih političkih ili ekonomskih interesa (Waugh i suradnici, 2015). Primjerice, može se postaviti hipoteza da „dominantni diskursi privilegiraju one verzije društvene stvarnosti koje legitimiraju postojeće odnose moći i društvene strukture“ (Willig, 2016: 280). Zbog toga analiza diskursa polazi i od premise da su diskursi neodvojivi od institucionalnih praksi, tj. od načina organiziranja, reguliranja društvenog života i upravljanja njime (Willig, 2016: 281)25. 25 Npr., Britanski lingvist Norman Fairclough (2005) u razvoju vlastite metode analize diskursa naglasak stavlja na korištenje jezika kao alata za uspostavljanje moći i dominacije u javnim institucijama ili pak općenito u društvu.

Ishodišta analize diskursa Analiza diskursa relativno je mlada istraživačka metoda. Uslijed utjecaja različitih intelektualnih tradicija razvija se od 60-tih godina prošlog stoljeća. Halmi, Belušić i Ogresta (2004: 36) navode da se razvija potaknuta kritikama neopozitivizma i pod snažnim utjecajem strukturalističkih i poststrukturalističkih ideja te uslijed postmodernističkih napada na tradicionalnu epistemologiju. Dakle, analiza diskursa razvija se kao dio šireg epistemološkog obrata, tj. kao jedan moment u afirmaciji tzv. socijalno-konstruktivističkog pristupa u proučavanju društvene stvarnosti26. Tip znanja kojem se stremi u istraživanjima koja proizlaze iz ove epistemološke paradigme nije znanje o svijetu ili znanje o tome kakve su stvari „u stvarnosti“, već prije znanje o procesu putem kojeg je to znanje konstruirano. Shodno tome ovaj pristup reafirmira i društvenu funkciju jezika. On polazi od toga da nije stvarnost ta koja određuje kako će se opisivati ili kako će se o njoj govoriti, već je jezik taj koji određuje stvarnost (Willig, 2016: 52–53). Drugačije rečeno, jezik se ne shvaća kao neutralno sredstvo komunikacije, već kao instrument putem kojeg se konstruira društvena zbilja. Zbog ovako istaknute pozicije jezika, analiza diskursa usko je povezana s lingvistikom i semiotikom. Primjerice, Halmi, Belušić i Ogresta (2004) navode da se među mnoštvom teorijskih tradicija iz kojih se razvija analiza diskursa posebice ističe kritička lingvistika ili socijalna semiotika. Njezina glavna pretpostavka je da smisao određenog pojma „ne proizlazi iz prirođene značajke odnosa između riječi koja služi za objašnjenje i samog pojma koji ta riječ objašnjava, nego iz sustava suprotnosti u koji je taj odnos usađen“ (Halmi, Belušić i Ogresta, 2004: 37). Za ovu tradiciju važna je činjenica da pojedina lingvistička forma može imati jak učinak na to kako će neki događaj biti shvaćen ili protumačen u medijima ili društvu općenito. Također, teorijska podloga za analizu diskursa može se pronaći i u konverzacijskoj analizi. Ona se usmjerava na funkcionalnu ili akcijsku orijentaciju neke rasprave. Ne bavi se vezom između riječi i značenja, već razlogom zašto se neka značenja vezuju uz određenu riječ. Važna teorijska tradicija koja motivira analizu diskursa je i poststrukturalizam, posebice Foucaultovi radovi. Bitna značajka poststrukturalizma je njegova orijentacija na latentnu strukturu teksta, a ne na ono što je eksplicitno izgovoreno ili napisano (Halmi, Belušić i Ogresta, 2004: 37). Primjerice, 26 Willig (2016) ističe da je u središtu tog pristupa konstrukcija „znanja“, tj. da je ovaj pristup fokusiran na izučavanje kako ljudi kroz upotrebu jezika konstruiraju različite verzije realnosti.

Foucaultov predmet interesa nisu detalji izgovorenoga ili već napisanog teksta, već njegova latentna struktura i njezino povijesno ishodište. Ova teorijska tradicija rezultirala je jednom specifičnom inačicom analize diskursa koja se obično opisuje terminom Foucaultovska analiza diskursa (vidi Willig, 2016). Potrebno je napomenuti da se analiza diskursa značajno razlikuje od analize sadržaja. Naime, iako postoje kvalitativne verzije, analiza sadržaja primarno je kvantitativna metoda istraživanja. Također, za razliku od analize sadržaja koja se uglavnom zadržava u gabaritima samog sadržaja, tj. interpretacija se uglavnom zadržava u okvirima sadržaja koji se analizira, važan moment u analizi diskursa je analiza konteksta u kojem se jezik upotrebljava, a koji generira specifičnosti određenog diskursa. Dakle, za razliku od analize sadržaja, za analizu diskursa možemo konstatirati da proučava jezik „izvan nivoa rečenice, odnosno govora i pisanog teksta“ (Lakić, 2009: 91). Područje primjene analize diskursa unutar komunikologije Analiza diskursa zadnjih godina sve češće se koristi unutar komunikoloških istraživanja. Naime, istraživanja posredstvom ove metode mogu značajno doprinijeti razumijevanju načina na koji se kroz medije posreduju narativi o društvenim odnosima svojstvenim nekom društvu. Primjerice, mediji funkcioniraju kao agensi javnog mnijenja, tj. imaju utjecaj na javno mnijenje o određenom društvenom problemu ili određenom društvenom fenomenu. U tom kontekstu, analiza diskursa može se koristiti kao metoda kojom će se istražiti kako mediji konstruiraju neki društveni problem, kako ga opisuju, govore li o njemu iz perspektive određenih društvenih grupa koje raspolažu društvenom moći, zastupaju li određene interese ili kroz taj govor prenose određene ideologije. Primjerice, u članku Nezaposlenost i neformalna ekonomija u Hrvatskoj: analiza diskursa, Tihana Rubić (2013) analizira medijski i kolokvijalni diskurs o nezaposlenima i nezaposlenosti, tj. analizira kako se kroz medije i kroz naracije nezaposlenih perpetuiraju tipične predodžbe o nezaposlenima kao trpećim pojedincima. Dakle, sama činjenica da mediji predstavljaju značajno sredstvo konstrukcije društvene zbilje, tj. načina na koji pojedinci vide svijet oko sebe, legitimira opravdanost korištenja ove metode u komunikacijskim znanostima. Kada se tome doda činjenica da mediji nikada nisu u potpunosti ideološki neutralni, tj. da se kroz medijske objave prelamaju određeni svjetonazori

ili ideološki koncepti, analiza diskursa i više je nego koristan metodološki alat u rukama komunikologa. Kako se određene ideologije „upisuju“ u medijske objave, prelamaju li se kroz njih određene pozicije društvene moći, može li se u njima prepoznati manifestacija partikularnih političkih ili ekonomskih interesa, samo su neka od pitanja na koja komunikolozi mogu odgovoriti posredstvom analize diskursa. Provođenje analize diskursa Analiza diskursa nije „stroga“ metoda. To znači da postoji mnoštvo različitih pristupa u analizi diskursa pri čemu nisu zadani strogi metodološki zahtjevi u pogledu načina njene izvedbe27. Zbog tog razloga Fairclough metodu analize diskursa naziva transdiciplinarnom. Iz toga proizlazi da istraživač treba biti otvoren prema pomicanju ionako slabih granica koje određuju ovu metodu. On ih može razmicati, proširivati, uvoditi nove momente u pristupu analizi i interpretaciji. Ovakav status analize diskursa ujedno onemogućuje striktno, taksativno definiranje etapa i faza u njenoj provedbi kao i striktno određenje njenih najvažnijih metodskih postupaka28. Stoga ćemo navesti samo ključne točke u analizi diskursa koje navode pojedini autori. Fairclough (2003) ističe kako je u analizi diskursa važno pronaći ključne riječi u nekom tekstu, a zatim otkriti karakteristične obrasce odnosno veze između detektiranih riječi i onih koje se pojavljuju uz njih i koje zajedno daju određeni kontekst i specifično značenje sadržaju koji se prenosi. Sama detekcija riječi iziskuje interpretaciju. Ona je složen proces. S jedne strane ona je stvar razumijevanja rečenica ili konteksta većih dijelova teksta, razumijevanja onoga što govornik namjerava poručiti, odnosno što želi postići svojim izjavama. S druge strane, interpretacija je stvar rasuđivanja odnosno istraživačeve procjene o različitim aspektima govora, npr. govori li subjekt ozbiljno ili ne, jesu li njegove tvrdnje istinite ili nisu, govori li u skladu s realnim stanjem u društvu i institucijama kojima pripada. Polazeći od toga, može se konstatirati da Fairclough implicitno sugerira tri osnovna koraka u analizi diskursa: 27 Primjerice, Halmi, Belušić i Ogresta (2004) tvrde da postoji najmanje 57 varijanti analize diskursa. 28 Na to upućuju i Halmi, Belušić i Ogresta kada navode da ne postoji gotov recept koji o tome kako pristupiti analizi teksta. Puno je lakše navesti i raspravljati o ključnim temama analize diskursa nego nekoga naučiti kako pristupiti analizi teksta (Halmi, Belušić i Ogresta 40: 2004).

Tekst. Analiza teksta fokusira se na formalne karakteristike tekstova (rječnik, gramatika, kohezija, struktura teksta).
Diskurzivna praksa. Analiza je usmjerena na proizvodnju, upotrebu i distribuciju diskursa koji je predmet proučavanja.
Društvena praksa. Analiza društvene prakse (ili socio-kulutrne prakse) se bavi društvenim i kulturnim zbivanjima. Ovaj razina analize navodi istraživača da ne proučava ne samo formu teksta već i to kako se tekst koristi u odgovarajućem društvenom kontekstu. Predstavljajući jednu specifičnu inačicu analize, koju naziva foucaultovskom analizom diskursa, Willig (2016) navodi nekoliko osnovnih faza u provedbi ove vrste istraživanja. Pritom treba napomenuti da Willig ovu vrstu analize diskursa opisuje kao onu koja postavlja pitanja o odnosu između diskursa i načina mišljenja i osjećaja ljudi, te o odnosu djelovanja (prakse) i materijalnih uvjeta pod kojima može doći do određenih iskustava i djelovanja. Dakle, njena se specifičnost može pronaći u tome što je, između ostalog, usmjerena i na analizu konstruiranja psihičkog života pojedinca (Willig, 2016: 280–281). Zbog tog razloga Willig analizu diskursa pozicionira unutar kvalitativnih metoda istraživanja koje su pogodne za primjenu i u psihologiji. Prema autorici, ova se inačica analize diskursa provodi posredstvom šest faza (Willig, 2016: 284–287).
Faza - Diskurzivne konstrukcije: Prva faza analize posvećena je načinima na koji su konstruirani diskurzivni objekt. O tome na koji će se diskurzivni objekt istraživač usredotočiti ovisi o istraživačkog pitanja. Primjerice, ako smo zainteresirano za to kako ljudi govore o „bolesti“, kao diskurzivni objekt definira se pojam „bolesti“. Prva faza analize podrazumijeva identificiranje različitih načina na koje se diskurzivni objekt konstruira u tekstu. Dakle, izdvajaju se svi slučajevi referiranja na pojam bolesti.
Faza - Diskursi: U ovoj fazi istraživač se usredotočuje na razlike među različitim diskurzivnim konstrukcijama. Naime, ono što može izgledati kao jedan isti diskurzivni objekt može biti konstruirano na različite načine. Cilj ove faze je odrediti mjesto različitih diskurzivnih konstrukcija unutar širih diskursa. Npr., žena koja govori o iskustvu života sa suprugom oboljelim od raka može se oslanjati na biomedicinski diskurs dok govori o iskustvu s medicinskim tretmanom, može se oslanjati na psihološki diskurs dok iznosi svoje interpretacije o tome zašto se suprug razbolio, a može govoriti

i iz perspektive diskursa zajedničkog života dok govori o načinima na koji ona i suprug zajednički proživljavaju njegovu bolest i zajednički se bore protiv raka. U sva tri slučaja jedan širi diskurzivni objekt je definiran kao „bolest“. 3. Faza - Praktično usmjerenje: Ova faza sastoji se od detaljnijeg ispitivanja diskurzivnih konteksta unutar kojih se javljaju različite konstrukcije diskurzivnih objekata. Pokušava se otkriti što se postiže konstrukcijom objekta na konkretan način, na konkretnom mjestu unutar teksta. Utvrđuje kako je pojedina konstrukcija povezana s konstrukcijama koje se javljaju u ostatku teksta. Primjerice, korištenje diskursa zajedničkog života u navedenom primjeru može se tumačiti kao posljedica želje žene da istakne svoje značenje u procesu liječenja. 4. Faza - Pozicioniranost: U ovoj fazi analizira se koje subjektivne pozicije pojedini diskursi konstruiraju. Naime, diskursi konstruiraju i subjekte, tj. određuju pozicije unutar neke mreže značenja kojima se korisnici jezika mogu poslužiti. Shodno tome, u ovoj se fazi se gleda koje socijalne pozicije omogućuju određeni diskursi. 5. Faza - Praksa: U ovoj fazi utvrđuju se prakse koje se vezuju uz određene diskurse, tj. koje socijalne prakse iz perspektive određenog diskursa postaju legitimne. Willig napominje da prakse reproduciraju diskurse koje ih legitimiraju. Na taj način, govorenje i postupanje podupiru jedno drugo. 6. Faza - Subjektivnost: Završna faza podrazumijeva istraživanje odnosa između diskursa i subjektivnosti. Diskursi čine dostupnim određene načine gledanja na svijet i određene načine života u svijetu. Oni konstruiraju kako društvene tako i psihološke realnosti. Stoga se u ovoj fazi analize utvrđuju posljedice koje zauzimanje različitih subjektivnih pozicija ima po subjektivno iskustvo pojedinaca. Kritička analiza diskursa Kao što smo naveli, među teoretičarima analize diskursa, diskurs se često povezuje s konceptom društvene moći. Pretpostavka prema kojoj diskursi izražavaju težnju društvenih aktera za manifestacijom moći te socijalnom dominacijom osnovno je uporište one inačice analize diskursa koja se naziva kritička analiza diskursa (eng. Critical Discourse Analysis – CDA). Ova inačica analize diskursa smjera pokazati kako određeni diskursi funkcioniraju u specifičnim socijalnim i kulturnim praksama, kako se posredstvom njih manifestiraju odnosi moći u društvu i kako se prenose određene ideologije. Drugim riječima, kritička analiza diskursa polazi

od diskursa kao čina govorenja ili pisanja, kao korpusa znanja i kao skupa postupaka koji određuju prihvatljive načine komuniciranja i uporabe tog znanja, no kojima se zagovaraju određeni društveni interesi. Kritičkom analizom diskursa želi se istražiti kako jezik funkcionira u specifičnim socijalnim i kulturnim praksama te kako je diskurs oblikovan odnosima moći. Prema tome, posredstvom ove inačice analize diskursa pokušava se spoznati čije interese kroz određeni diskurs zagovaraju pojedine društvene grupe, pojedinci ili institucije, i kakva je njihova sposobnost promicanja interesa i ideologija temeljem korištenja određenog / određenih diskursa. Iako postoje različite verzije kritičke analize diskursa, Waugh i suradnici navode da postoji niz elemenata koji su zajednički svim verzijama (Waugh i suradnici, 2015: 75). Primjerice: • kritička analiza diskursa je problemski orijentirana, interdisciplinarna i eklektična metoda; • u fokusu njenog interesa je interes za demistifikaciju ideologija i društvene moći kroz sustavno istraživanje semiotičkih podataka; • ona polazi od uvjerenja da su društvena i politička pitanja konstruirana kroz diskurs i da se manifestiraju kroz diskurs; • odnosi moći se pregovaraju i ostvaruju kroz diskurs; • diskurs reproducira i reflektira društvene odnose; • ideologije se reproduciraju kroz diskurs; • diskurs ima važnu povijesnu dimenziju; • diskurs je oblik socijalne prakse i akcije; Waugh i suradnici (2015) navode da postoji pet glavnih teorijskih modela kritičke analize diskursa. Prvi je dijalektičko-relacijski pristup Normana Fairclougha. On u svojoj knjizi Jezik i moć iz 1989., koja se smatra pionirskim djelom za razvitak CDA, opisuje dvije glavne značajke jezika i analizira međusobne odnose: upotrebu različitih jezičnih stilova u odnosu na različite segmente društvenog života. Drugi je Van Dijkov sociokognitivni pristup. On diskurs drži multidimenzionalnim društvenim fenomenom koji je u trenutku analize lingvistički objekt, ali i oblik socijalne interakcije i

društvene prakse te mentalne reprezentacije događaja i/ili stvarnosti. Treći je pristup društvenih aktera (Social Actors Approach) Thea van Leeuwena, a njegova je temeljna postavka da su diskursi zapravo rekontekstualizacije društvenih praksi. Diskursno-povijesni pristup Ruth Wodak (Discourse-Historical Approach) temelji se na istraživanju poslijeratne Austrije, a bavi se uglavnom analizom političkog diskursa te nastoji razviti konceptualne alate za određene društvene pojave i probleme. Peti pristup, tzv. dispozitivna analiza, temelji se na teoriji diskursa Michela Foucaulta te je fokusiran na kulturološke i društvene momente unutar diskursa, tj. na makrorazinu u odnosu na lingvističku mikrorazinu. Diskursu se pristupa ponajprije iz sociokulturne perspektive, a tek zatim sa strukturalno-lingvističke strane. Iako je analiza diskursa interdisciplinarna i kvalitativna metoda istraživanja te je primjenjiva na istraživanje različitih društvenih fenomena, moguće joj je uputiti i nekoliko metodoloških kritika. Prije svega, to se odnosi na vrijednosnu neutralnost istraživanja te na objektivnost u zaključivanju. Naime, u slučaju analize diskursa postoji mogućnost prevelike subjektivnosti u pojedinim etapama istraživanja. Primjerice, postoji mogućnost subjektivnosti pri odabiru materijala koji će se istražiti, ali i subjektivnosti pri izvođenju zaključaka. Treba imati na umu da se radi o inherentno kvalitativnoj i interpretativnoj metodi istraživanja. Kritika analize diskursa Unatoč velikoj popularnosti i heurističkoj vrijednosti u društvenim i humanističkim znanostima, analiza diskursa, a posebice njezina kritička inačica (CDA), suočava se s pojedinim epistemološkim i metodološkim prigovorima. Kritike se najčešće fokusiraju na pitanja objektivnosti, reprezentativnosti uzorka te političke pristranosti istraživača. Jedna od najznačajnijih kritika odnosi se na problem cirkularnosti i subjektivnosti interpretacije. Kritičari poput Widdowsona (2004) ističu da istraživači diskursa često pristupaju tekstu s unaprijed formiranim političkim stavovima ili hipotezama o odnosima moći. Umjesto da dopuste podacima da govore sami za sebe, oni selektivno interpretiraju jezične strukture kako bi potvrdili svoje početne pretpostavke. U tom smislu, analiza diskursa može postati “ideološka interpretacija” radije nego rigorozna znanstvena analiza, čime se gubi distinkcija između znanstvenog rada i političkog aktivizma.

Nadalje, pitanje reprezentativnosti i generalizacije predstavlja također značajan izazov. Budući da se analiza diskursa oslanja na dubinsku interpretaciju manjeg broja tekstova ili govornih situacija, često joj se prigovara nedostatak statističke relevantnosti. Stubbs (1997) naglašava da bez primjene kvantitativnih metoda (poput korpusne lingvistike), istraživač ne može sa sigurnošću tvrditi da su uočeni obrasci doista dominantni u širem društvenom kontekstu, a ne tek izolirani incidenti ili idiosinkrazije autora teksta. Dakle, s epistemološkog stajališta, radikalni socijalni konstruktivizam koji stoji u temeljima analize diskursa ponekad vodi u opasnost od relativizma. Ako je sve “samo diskurs” i ako ne postoji objektivna izvandiskurzivna stvarnost, postavlja se pitanje na temelju čega istraživač može kritizirati postojeće odnose moći. Ako su sve istine konstruirane, tada je i sama kritička analiza samo još jedan “režim istine” bez povlaštenog pristupa objektivnosti.

# Analiza diskursa Kao i analiza sadržaja, analiza diskursa ili analiza rasprave nenametljiva je istraživačka metoda. Riječ je o kvalitativnoj metodi istraživanja koja se bavi jezikom i njegovom ulogom u konstruiranju društvenog života. Njome se istražuje kako pojedini modaliteti govora i obilježja teksta utječu na način konstrukcije društvene zbilje, tj. kako utječu na način na koji ljudi vide i interpretiraju društveni svijet. Posljedično tome, analiza diskursa usmjerena je na interpretacije značenja teksta te kritičko propitivanje društvenog, političkog, kulturnog i ideološkog konteksta u kojem se neko značenje formira. Halmi, Belušić i Ogresta (2004) ističu da je analiza diskursa naziv za mnoge različite pristupe u proučavanju teksta ili nekog drugog empirijskog materijala. Navode da se ova metoda razvila iz različitih teorijskih tradicija i disciplinarnih područja te da shodno tome postoji mnogo različitih stilova analize diskursa. Zajedničko obilježje različitih inačica analize diskursa je odbacivanje shvaćanja prema kojima je jezik isključivo jednostavno, neutralno sredstvo održavanja i opisivanja riječi. Među praktičarima analize diskursa jezik se drži kao jedan od glavnih mehanizama za konstrukciju društvene zbilje. Drugim riječima, diskursi se mogu odrediti kao skupovi iskaza koji konstruiraju objekte i različite subjektivne pozicije društvenih aktera. Kada se takve pozicije od strane socijalnih aktera jednom usvoje, one definiraju način viđenja svijeta i određene načine bivanja u njemu (Willig, 2016). Dakle, diskursi definiraju način viđenja društvenog svijeta i razumijevanja vlastitog položaja u njemu te utječu na legitimaciju društvenog poretka. Zbog tog razloga analiza diskursa često je usmjerena na istraživanje veze između jezika i različitih ideoloških koncepata. Istražuje se koji je efekt jezika i kako on utječe na ostvarivanje određenih političkih ili ekonomskih interesa (Waugh i suradnici, 2015). Primjerice, može se postaviti hipoteza da „dominantni diskursi privilegiraju one verzije društvene stvarnosti koje legitimiraju postojeće odnose moći i društvene strukture“ (Willig, 2016: 280). Zbog toga analiza diskursa polazi i od premise da su diskursi neodvojivi od institucionalnih praksi, tj. od načina organiziranja, reguliranja društvenog života i upravljanja njime (Willig, 2016: 281)25. 25 Npr., Britanski lingvist Norman Fairclough (2005) u razvoju vlastite metode analize diskursa naglasak stavlja na korištenje jezika kao alata za uspostavljanje moći i dominacije u javnim institucijama ili pak općenito u društvu. Ishodišta analize diskursa Analiza diskursa relativno je mlada istraživačka metoda. Uslijed utjecaja različitih intelektualnih tradicija razvija se od 60-tih godina prošlog stoljeća. Halmi, Belušić i Ogresta (2004: 36) navode da se razvija potaknuta kritikama neopozitivizma i pod snažnim utjecajem strukturalističkih i poststrukturalističkih ideja te uslijed postmodernističkih napada na tradicionalnu epistemologiju. Dakle, analiza diskursa razvija se kao dio šireg epistemološkog obrata, tj. kao jedan moment u afirmaciji tzv. socijalno-konstruktivističkog pristupa u proučavanju društvene stvarnosti26. Tip znanja kojem se stremi u istraživanjima koja proizlaze iz ove epistemološke paradigme nije znanje o svijetu ili znanje o tome kakve su stvari „u stvarnosti“, već prije znanje o procesu putem kojeg je to znanje konstruirano. Shodno tome ovaj pristup reafirmira i društvenu funkciju jezika. On polazi od toga da nije stvarnost ta koja određuje kako će se opisivati ili kako će se o njoj govoriti, već je jezik taj koji određuje stvarnost (Willig, 2016: 52–53). Drugačije rečeno, jezik se ne shvaća kao neutralno sredstvo komunikacije, već kao instrument putem kojeg se konstruira društvena zbilja. Zbog ovako istaknute pozicije jezika, analiza diskursa usko je povezana s lingvistikom i semiotikom. Primjerice, Halmi, Belušić i Ogresta (2004) navode da se među mnoštvom teorijskih tradicija iz kojih se razvija analiza diskursa posebice ističe kritička lingvistika ili socijalna semiotika. Njezina glavna pretpostavka je da smisao određenog pojma „ne proizlazi iz prirođene značajke odnosa između riječi koja služi za objašnjenje i samog pojma koji ta riječ objašnjava, nego iz sustava suprotnosti u koji je taj odnos usađen“ (Halmi, Belušić i Ogresta, 2004: 37). Za ovu tradiciju važna je činjenica da pojedina lingvistička forma može imati jak učinak na to kako će neki događaj biti shvaćen ili protumačen u medijima ili društvu općenito. Također, teorijska podloga za analizu diskursa može se pronaći i u konverzacijskoj analizi. Ona se usmjerava na funkcionalnu ili akcijsku orijentaciju neke rasprave. Ne bavi se vezom između riječi i značenja, već razlogom zašto se neka značenja vezuju uz određenu riječ. Važna teorijska tradicija koja motivira analizu diskursa je i poststrukturalizam, posebice Foucaultovi radovi. Bitna značajka poststrukturalizma je njegova orijentacija na latentnu strukturu teksta, a ne na ono što je eksplicitno izgovoreno ili napisano (Halmi, Belušić i Ogresta, 2004: 37). Primjerice, 26 Willig (2016) ističe da je u središtu tog pristupa konstrukcija „znanja“, tj. da je ovaj pristup fokusiran na izučavanje kako ljudi kroz upotrebu jezika konstruiraju različite verzije realnosti. Foucaultov predmet interesa nisu detalji izgovorenoga ili već napisanog teksta, već njegova latentna struktura i njezino povijesno ishodište. Ova teorijska tradicija rezultirala je jednom specifičnom inačicom analize diskursa koja se obično opisuje terminom Foucaultovska analiza diskursa (vidi Willig, 2016). Potrebno je napomenuti da se analiza diskursa značajno razlikuje od analize sadržaja. Naime, iako postoje kvalitativne verzije, analiza sadržaja primarno je kvantitativna metoda istraživanja. Također, za razliku od analize sadržaja koja se uglavnom zadržava u gabaritima samog sadržaja, tj. interpretacija se uglavnom zadržava u okvirima sadržaja koji se analizira, važan moment u analizi diskursa je analiza konteksta u kojem se jezik upotrebljava, a koji generira specifičnosti određenog diskursa. Dakle, za razliku od analize sadržaja, za analizu diskursa možemo konstatirati da proučava jezik „izvan nivoa rečenice, odnosno govora i pisanog teksta“ (Lakić, 2009: 91). Područje primjene analize diskursa unutar komunikologije Analiza diskursa zadnjih godina sve češće se koristi unutar komunikoloških istraživanja. Naime, istraživanja posredstvom ove metode mogu značajno doprinijeti razumijevanju načina na koji se kroz medije posreduju narativi o društvenim odnosima svojstvenim nekom društvu. Primjerice, mediji funkcioniraju kao agensi javnog mnijenja, tj. imaju utjecaj na javno mnijenje o određenom društvenom problemu ili određenom društvenom fenomenu. U tom kontekstu, analiza diskursa može se koristiti kao metoda kojom će se istražiti kako mediji konstruiraju neki društveni problem, kako ga opisuju, govore li o njemu iz perspektive određenih društvenih grupa koje raspolažu društvenom moći, zastupaju li određene interese ili kroz taj govor prenose određene ideologije. Primjerice, u članku Nezaposlenost i neformalna ekonomija u Hrvatskoj: analiza diskursa, Tihana Rubić (2013) analizira medijski i kolokvijalni diskurs o nezaposlenima i nezaposlenosti, tj. analizira kako se kroz medije i kroz naracije nezaposlenih perpetuiraju tipične predodžbe o nezaposlenima kao trpećim pojedincima. Dakle, sama činjenica da mediji predstavljaju značajno sredstvo konstrukcije društvene zbilje, tj. načina na koji pojedinci vide svijet oko sebe, legitimira opravdanost korištenja ove metode u komunikacijskim znanostima. Kada se tome doda činjenica da mediji nikada nisu u potpunosti ideološki neutralni, tj. da se kroz medijske objave prelamaju određeni svjetonazori ili ideološki koncepti, analiza diskursa i više je nego koristan metodološki alat u rukama komunikologa. Kako se određene ideologije „upisuju“ u medijske objave, prelamaju li se kroz njih određene pozicije društvene moći, može li se u njima prepoznati manifestacija partikularnih političkih ili ekonomskih interesa, samo su neka od pitanja na koja komunikolozi mogu odgovoriti posredstvom analize diskursa. Provođenje analize diskursa Analiza diskursa nije „stroga“ metoda. To znači da postoji mnoštvo različitih pristupa u analizi diskursa pri čemu nisu zadani strogi metodološki zahtjevi u pogledu načina njene izvedbe27. Zbog tog razloga Fairclough metodu analize diskursa naziva transdiciplinarnom. Iz toga proizlazi da istraživač treba biti otvoren prema pomicanju ionako slabih granica koje određuju ovu metodu. On ih može razmicati, proširivati, uvoditi nove momente u pristupu analizi i interpretaciji. Ovakav status analize diskursa ujedno onemogućuje striktno, taksativno definiranje etapa i faza u njenoj provedbi kao i striktno određenje njenih najvažnijih metodskih postupaka28. Stoga ćemo navesti samo ključne točke u analizi diskursa koje navode pojedini autori. Fairclough (2003) ističe kako je u analizi diskursa važno pronaći ključne riječi u nekom tekstu, a zatim otkriti karakteristične obrasce odnosno veze između detektiranih riječi i onih koje se pojavljuju uz njih i koje zajedno daju određeni kontekst i specifično značenje sadržaju koji se prenosi. Sama detekcija riječi iziskuje interpretaciju. Ona je složen proces. S jedne strane ona je stvar razumijevanja rečenica ili konteksta većih dijelova teksta, razumijevanja onoga što govornik namjerava poručiti, odnosno što želi postići svojim izjavama. S druge strane, interpretacija je stvar rasuđivanja odnosno istraživačeve procjene o različitim aspektima govora, npr. govori li subjekt ozbiljno ili ne, jesu li njegove tvrdnje istinite ili nisu, govori li u skladu s realnim stanjem u društvu i institucijama kojima pripada. Polazeći od toga, može se konstatirati da Fairclough implicitno sugerira tri osnovna koraka u analizi diskursa: 27 Primjerice, Halmi, Belušić i Ogresta (2004) tvrde da postoji najmanje 57 varijanti analize diskursa. 28 Na to upućuju i Halmi, Belušić i Ogresta kada navode da ne postoji gotov recept koji o tome kako pristupiti analizi teksta. Puno je lakše navesti i raspravljati o ključnim temama analize diskursa nego nekoga naučiti kako pristupiti analizi teksta (Halmi, Belušić i Ogresta 40: 2004). 1. Tekst. Analiza teksta fokusira se na formalne karakteristike tekstova (rječnik, gramatika, kohezija, struktura teksta). 2. Diskurzivna praksa. Analiza je usmjerena na proizvodnju, upotrebu i distribuciju diskursa koji je predmet proučavanja. 3. Društvena praksa. Analiza društvene prakse (ili socio-kulutrne prakse) se bavi društvenim i kulturnim zbivanjima. Ovaj razina analize navodi istraživača da ne proučava ne samo formu teksta već i to kako se tekst koristi u odgovarajućem društvenom kontekstu. Predstavljajući jednu specifičnu inačicu analize, koju naziva foucaultovskom analizom diskursa, Willig (2016) navodi nekoliko osnovnih faza u provedbi ove vrste istraživanja. Pritom treba napomenuti da Willig ovu vrstu analize diskursa opisuje kao onu koja postavlja pitanja o odnosu između diskursa i načina mišljenja i osjećaja ljudi, te o odnosu djelovanja (prakse) i materijalnih uvjeta pod kojima može doći do određenih iskustava i djelovanja. Dakle, njena se specifičnost može pronaći u tome što je, između ostalog, usmjerena i na analizu konstruiranja psihičkog života pojedinca (Willig, 2016: 280–281). Zbog tog razloga Willig analizu diskursa pozicionira unutar kvalitativnih metoda istraživanja koje su pogodne za primjenu i u psihologiji. Prema autorici, ova se inačica analize diskursa provodi posredstvom šest faza (Willig, 2016: 284–287). 1. Faza - Diskurzivne konstrukcije: Prva faza analize posvećena je načinima na koji su konstruirani diskurzivni objekt. O tome na koji će se diskurzivni objekt istraživač usredotočiti ovisi o istraživačkog pitanja. Primjerice, ako smo zainteresirano za to kako ljudi govore o „bolesti“, kao diskurzivni objekt definira se pojam „bolesti“. Prva faza analize podrazumijeva identificiranje različitih načina na koje se diskurzivni objekt konstruira u tekstu. Dakle, izdvajaju se svi slučajevi referiranja na pojam bolesti. 2. Faza - Diskursi: U ovoj fazi istraživač se usredotočuje na razlike među različitim diskurzivnim konstrukcijama. Naime, ono što može izgledati kao jedan isti diskurzivni objekt može biti konstruirano na različite načine. Cilj ove faze je odrediti mjesto različitih diskurzivnih konstrukcija unutar širih diskursa. Npr., žena koja govori o iskustvu života sa suprugom oboljelim od raka može se oslanjati na biomedicinski diskurs dok govori o iskustvu s medicinskim tretmanom, može se oslanjati na psihološki diskurs dok iznosi svoje interpretacije o tome zašto se suprug razbolio, a može govoriti i iz perspektive diskursa zajedničkog života dok govori o načinima na koji ona i suprug zajednički proživljavaju njegovu bolest i zajednički se bore protiv raka. U sva tri slučaja jedan širi diskurzivni objekt je definiran kao „bolest“. 3. Faza - Praktično usmjerenje: Ova faza sastoji se od detaljnijeg ispitivanja diskurzivnih konteksta unutar kojih se javljaju različite konstrukcije diskurzivnih objekata. Pokušava se otkriti što se postiže konstrukcijom objekta na konkretan način, na konkretnom mjestu unutar teksta. Utvrđuje kako je pojedina konstrukcija povezana s konstrukcijama koje se javljaju u ostatku teksta. Primjerice, korištenje diskursa zajedničkog života u navedenom primjeru može se tumačiti kao posljedica želje žene da istakne svoje značenje u procesu liječenja. 4. Faza - Pozicioniranost: U ovoj fazi analizira se koje subjektivne pozicije pojedini diskursi konstruiraju. Naime, diskursi konstruiraju i subjekte, tj. određuju pozicije unutar neke mreže značenja kojima se korisnici jezika mogu poslužiti. Shodno tome, u ovoj se fazi se gleda koje socijalne pozicije omogućuju određeni diskursi. 5. Faza - Praksa: U ovoj fazi utvrđuju se prakse koje se vezuju uz određene diskurse, tj. koje socijalne prakse iz perspektive određenog diskursa postaju legitimne. Willig napominje da prakse reproduciraju diskurse koje ih legitimiraju. Na taj način, govorenje i postupanje podupiru jedno drugo. 6. Faza - Subjektivnost: Završna faza podrazumijeva istraživanje odnosa između diskursa i subjektivnosti. Diskursi čine dostupnim određene načine gledanja na svijet i određene načine života u svijetu. Oni konstruiraju kako društvene tako i psihološke realnosti. Stoga se u ovoj fazi analize utvrđuju posljedice koje zauzimanje različitih subjektivnih pozicija ima po subjektivno iskustvo pojedinaca. Kritička analiza diskursa Kao što smo naveli, među teoretičarima analize diskursa, diskurs se često povezuje s konceptom društvene moći. Pretpostavka prema kojoj diskursi izražavaju težnju društvenih aktera za manifestacijom moći te socijalnom dominacijom osnovno je uporište one inačice analize diskursa koja se naziva kritička analiza diskursa (eng. Critical Discourse Analysis – CDA). Ova inačica analize diskursa smjera pokazati kako određeni diskursi funkcioniraju u specifičnim socijalnim i kulturnim praksama, kako se posredstvom njih manifestiraju odnosi moći u društvu i kako se prenose određene ideologije. Drugim riječima, kritička analiza diskursa polazi od diskursa kao čina govorenja ili pisanja, kao korpusa znanja i kao skupa postupaka koji određuju prihvatljive načine komuniciranja i uporabe tog znanja, no kojima se zagovaraju određeni društveni interesi. Kritičkom analizom diskursa želi se istražiti kako jezik funkcionira u specifičnim socijalnim i kulturnim praksama te kako je diskurs oblikovan odnosima moći. Prema tome, posredstvom ove inačice analize diskursa pokušava se spoznati čije interese kroz određeni diskurs zagovaraju pojedine društvene grupe, pojedinci ili institucije, i kakva je njihova sposobnost promicanja interesa i ideologija temeljem korištenja određenog / određenih diskursa. Iako postoje različite verzije kritičke analize diskursa, Waugh i suradnici navode da postoji niz elemenata koji su zajednički svim verzijama (Waugh i suradnici, 2015: 75). Primjerice: • kritička analiza diskursa je problemski orijentirana, interdisciplinarna i eklektična metoda; • u fokusu njenog interesa je interes za demistifikaciju ideologija i društvene moći kroz sustavno istraživanje semiotičkih podataka; • ona polazi od uvjerenja da su društvena i politička pitanja konstruirana kroz diskurs i da se manifestiraju kroz diskurs; • odnosi moći se pregovaraju i ostvaruju kroz diskurs; • diskurs reproducira i reflektira društvene odnose; • ideologije se reproduciraju kroz diskurs; • diskurs ima važnu povijesnu dimenziju; • diskurs je oblik socijalne prakse i akcije; Waugh i suradnici (2015) navode da postoji pet glavnih teorijskih modela kritičke analize diskursa. Prvi je dijalektičko-relacijski pristup Normana Fairclougha. On u svojoj knjizi Jezik i moć iz 1989., koja se smatra pionirskim djelom za razvitak CDA, opisuje dvije glavne značajke jezika i analizira međusobne odnose: upotrebu različitih jezičnih stilova u odnosu na različite segmente društvenog života. Drugi je Van Dijkov sociokognitivni pristup. On diskurs drži multidimenzionalnim društvenim fenomenom koji je u trenutku analize lingvistički objekt, ali i oblik socijalne interakcije i društvene prakse te mentalne reprezentacije događaja i/ili stvarnosti. Treći je pristup društvenih aktera (Social Actors Approach) Thea van Leeuwena, a njegova je temeljna postavka da su diskursi zapravo rekontekstualizacije društvenih praksi. Diskursno-povijesni pristup Ruth Wodak (Discourse-Historical Approach) temelji se na istraživanju poslijeratne Austrije, a bavi se uglavnom analizom političkog diskursa te nastoji razviti konceptualne alate za određene društvene pojave i probleme. Peti pristup, tzv. dispozitivna analiza, temelji se na teoriji diskursa Michela Foucaulta te je fokusiran na kulturološke i društvene momente unutar diskursa, tj. na makrorazinu u odnosu na lingvističku mikrorazinu. Diskursu se pristupa ponajprije iz sociokulturne perspektive, a tek zatim sa strukturalno-lingvističke strane. Iako je analiza diskursa interdisciplinarna i kvalitativna metoda istraživanja te je primjenjiva na istraživanje različitih društvenih fenomena, moguće joj je uputiti i nekoliko metodoloških kritika. Prije svega, to se odnosi na vrijednosnu neutralnost istraživanja te na objektivnost u zaključivanju. Naime, u slučaju analize diskursa postoji mogućnost prevelike subjektivnosti u pojedinim etapama istraživanja. Primjerice, postoji mogućnost subjektivnosti pri odabiru materijala koji će se istražiti, ali i subjektivnosti pri izvođenju zaključaka. Treba imati na umu da se radi o inherentno kvalitativnoj i interpretativnoj metodi istraživanja. Kritika analize diskursa Unatoč velikoj popularnosti i heurističkoj vrijednosti u društvenim i humanističkim znanostima, analiza diskursa, a posebice njezina kritička inačica (CDA), suočava se s pojedinim epistemološkim i metodološkim prigovorima. Kritike se najčešće fokusiraju na pitanja objektivnosti, reprezentativnosti uzorka te političke pristranosti istraživača. Jedna od najznačajnijih kritika odnosi se na problem cirkularnosti i subjektivnosti interpretacije. Kritičari poput Widdowsona (2004) ističu da istraživači diskursa često pristupaju tekstu s unaprijed formiranim političkim stavovima ili hipotezama o odnosima moći. Umjesto da dopuste podacima da govore sami za sebe, oni selektivno interpretiraju jezične strukture kako bi potvrdili svoje početne pretpostavke. U tom smislu, analiza diskursa može postati "ideološka interpretacija" radije nego rigorozna znanstvena analiza, čime se gubi distinkcija između znanstvenog rada i političkog aktivizma. Nadalje, pitanje reprezentativnosti i generalizacije predstavlja također značajan izazov. Budući da se analiza diskursa oslanja na dubinsku interpretaciju manjeg broja tekstova ili govornih situacija, često joj se prigovara nedostatak statističke relevantnosti. Stubbs (1997) naglašava da bez primjene kvantitativnih metoda (poput korpusne lingvistike), istraživač ne može sa sigurnošću tvrditi da su uočeni obrasci doista dominantni u širem društvenom kontekstu, a ne tek izolirani incidenti ili idiosinkrazije autora teksta. Dakle, s epistemološkog stajališta, radikalni socijalni konstruktivizam koji stoji u temeljima analize diskursa ponekad vodi u opasnost od relativizma. Ako je sve "samo diskurs" i ako ne postoji objektivna izvandiskurzivna stvarnost, postavlja se pitanje na temelju čega istraživač može kritizirati postojeće odnose moći. Ako su sve istine konstruirane, tada je i sama kritička analiza samo još jedan "režim istine" bez povlaštenog pristupa objektivnosti.