6 Razvoj znanosti prema Thomasu Kuhnu

Nešto drugačije promišljanje o razvoju znanosti artikulirao je Thomas Kuhn. Do izlaska njegove knjige Struktura znanstvenih revolucija (1999 [1962]), bilo je uobičajeno viđenje znanstvenog rada kao kumulativnog procesa. No, Kuhn iznosi ideju da se znanost ne razvija kumulacijom, već revolucijom pristupa. Smatra da se razvoj znanosti može promatrati kao proces smjenjivanja različitih znanstvenih paradigmi. Pojam znanstvene paradigme može se razumjeti kao sklop znanja i uvjerenja, teorija i metoda u koje znanstvenici vjeruju, tj. koje smatraju plodonosnim u pogledu rješavanja određenih znanstvenih zagonetki. Konkretno, Kuhn navodi da paradigma s „jedne strane označava čitavu konstelaciju uvjerenja, vrijednosti i tehnika itd. koje dijele članovi jedne određene zajednice, a s druge strane označava jednu vrstu elemenata u toj konstelaciji, ona konkretna rješenja zagonetki koja, upotrijebljena kao modeli ili kao primjeri, mogu zamijeniti eksplicitna pravila kao temelj za rješavanje ostalih zagonetki normalne znanosti“ (Kuhn, 1999: 184). Dakle, paradigma predstavlja uvriježeni način rješavanja znanstvenih zagonetki u određenoj epohi, način na koji se postavljaju znanstvena pitanja, kao i način na koji se na njih odgovara. Prema Kuhnu, razdoblja znanstvenog razvoja u kojima prihvaćene teorije i metode mogu uspješno odgovoriti na postavljena znanstvena pitanja jesu razdoblja normalne znanosti. Međutim, kada nove spoznaje i nove činjenice koje se akumuliraju znanstvenim istraživanjima počnu dovoditi u pitanje način na koji prihvaćene teorije objašnjavaju prirodu svijeta, postojeća paradigma postaje spoznajno neučinkovita. Unutar nje se pojavljuju anomalije – paradigma više nije u mogućnosti objasniti prirodu novih empirijskih činjenica. Takvo razdoblje Kuhn naziva razdobljem znanstvene krize. Kriza se razrješava znanstvenom revolucijom koja podrazumijeva promjenu paradigme. To znači da se mijenja uobičajeni način znanstvenog proučavanja, mijenjaju se teorije koje objašnjavaju prirodu svijeta, kao i metode kojima se on proučava. Pojavljuju se teorije koje bolje objašnjavaju nove činjenice ili objašnjavaju više važnijih činjenica – oko njih nastaje nova paradigma. Postoje različiti primjeri koji omogućuju da se razvoj pojedinih znanosti objasni Kuhnovim konceptom. Primjerice, zamjena tzv. mijazmatskog načela u objašnjenju nastanka bolesti

(ustajali zrak kao faktor nastanka bolesti) tzv. germinativnom teorijom (mikroorganizmi kao uzročnici nastanka bolesti) jedan je od primjera koji je sukladan ideji promjene znanstvene paradigme. Slično je i sa zamjenom geocentričnog shvaćanja svemira heliocentričnim. Potrebno je napomenuti da je Kuhnov koncept primjereniji za analizu razvoja prirodnih znanosti. Naime, za razliku od prirodnih znanosti, društvene znanosti u mnogo većoj mjeri obilježava svojstvo multiparadigmatičnosti. Prema američkom sociologu Georgeu Ritzeru, multiparadigmatičnost označava koegzistenciju više temeljnih teorijskih perspektiva unutar discipline, koje nerijetko nemaju zajednički epistemološki okvir niti teže integraciji. Ta raznolikost se prikazuje kao bogatstvo discipline, nasuprot jedinstvenosti paradigmi karakterističnoj za prirodne znanosti (Brezovec, 2025). Primjerice, iz jedne šire perspektive, Lazarsfeldova teorija dvostupanjskog tijeka komunikacije, kao i agenda-setting teorija, mogu se razumjeti kao dva paradigmatska teorijska okvira kojima se objašnjava djelovanje medija masovne komunikacije. Oba je ova paradigmatska okvira i danas moguće koristiti kao početne točke od kojih se kreće u analizu medijskih učinaka. Dakle, u društvenim znanostima prije postoji suživot paradigmi nego njihova stroga supstitucija.

# Razvoj znanosti prema Thomasu Kuhnu Nešto drugačije promišljanje o razvoju znanosti artikulirao je Thomas Kuhn. Do izlaska njegove knjige Struktura znanstvenih revolucija (1999 [1962]), bilo je uobičajeno viđenje znanstvenog rada kao kumulativnog procesa. No, Kuhn iznosi ideju da se znanost ne razvija kumulacijom, već revolucijom pristupa. Smatra da se razvoj znanosti može promatrati kao proces smjenjivanja različitih znanstvenih paradigmi. Pojam znanstvene paradigme može se razumjeti kao sklop znanja i uvjerenja, teorija i metoda u koje znanstvenici vjeruju, tj. koje smatraju plodonosnim u pogledu rješavanja određenih znanstvenih zagonetki. Konkretno, Kuhn navodi da paradigma s „jedne strane označava čitavu konstelaciju uvjerenja, vrijednosti i tehnika itd. koje dijele članovi jedne određene zajednice, a s druge strane označava jednu vrstu elemenata u toj konstelaciji, ona konkretna rješenja zagonetki koja, upotrijebljena kao modeli ili kao primjeri, mogu zamijeniti eksplicitna pravila kao temelj za rješavanje ostalih zagonetki normalne znanosti“ (Kuhn, 1999: 184). Dakle, paradigma predstavlja uvriježeni način rješavanja znanstvenih zagonetki u određenoj epohi, način na koji se postavljaju znanstvena pitanja, kao i način na koji se na njih odgovara. Prema Kuhnu, razdoblja znanstvenog razvoja u kojima prihvaćene teorije i metode mogu uspješno odgovoriti na postavljena znanstvena pitanja jesu razdoblja normalne znanosti. Međutim, kada nove spoznaje i nove činjenice koje se akumuliraju znanstvenim istraživanjima počnu dovoditi u pitanje način na koji prihvaćene teorije objašnjavaju prirodu svijeta, postojeća paradigma postaje spoznajno neučinkovita. Unutar nje se pojavljuju anomalije – paradigma više nije u mogućnosti objasniti prirodu novih empirijskih činjenica. Takvo razdoblje Kuhn naziva razdobljem znanstvene krize. Kriza se razrješava znanstvenom revolucijom koja podrazumijeva promjenu paradigme. To znači da se mijenja uobičajeni način znanstvenog proučavanja, mijenjaju se teorije koje objašnjavaju prirodu svijeta, kao i metode kojima se on proučava. Pojavljuju se teorije koje bolje objašnjavaju nove činjenice ili objašnjavaju više važnijih činjenica – oko njih nastaje nova paradigma. Postoje različiti primjeri koji omogućuju da se razvoj pojedinih znanosti objasni Kuhnovim konceptom. Primjerice, zamjena tzv. mijazmatskog načela u objašnjenju nastanka bolesti (ustajali zrak kao faktor nastanka bolesti) tzv. germinativnom teorijom (mikroorganizmi kao uzročnici nastanka bolesti) jedan je od primjera koji je sukladan ideji promjene znanstvene paradigme. Slično je i sa zamjenom geocentričnog shvaćanja svemira heliocentričnim. Potrebno je napomenuti da je Kuhnov koncept primjereniji za analizu razvoja prirodnih znanosti. Naime, za razliku od prirodnih znanosti, društvene znanosti u mnogo većoj mjeri obilježava svojstvo multiparadigmatičnosti. Prema američkom sociologu Georgeu Ritzeru, multiparadigmatičnost označava koegzistenciju više temeljnih teorijskih perspektiva unutar discipline, koje nerijetko nemaju zajednički epistemološki okvir niti teže integraciji. Ta raznolikost se prikazuje kao bogatstvo discipline, nasuprot jedinstvenosti paradigmi karakterističnoj za prirodne znanosti (Brezovec, 2025). Primjerice, iz jedne šire perspektive, Lazarsfeldova teorija dvostupanjskog tijeka komunikacije, kao i agenda-setting teorija, mogu se razumjeti kao dva paradigmatska teorijska okvira kojima se objašnjava djelovanje medija masovne komunikacije. Oba je ova paradigmatska okvira i danas moguće koristiti kao početne točke od kojih se kreće u analizu medijskih učinaka. Dakle, u društvenim znanostima prije postoji suživot paradigmi nego njihova stroga supstitucija.