20 Priprema istraživanja posredstvom kvalitativnih metoda

Za razliku od istraživanja koja se provode kvantitativnim metodama, istraživanja koja se provode kvalitativnim metodama u znatno većoj mjeri su „otvorenog dizajna“. To znači da je nacrt istraživanja nije „fiksiran“ već je otvoren za promjenu i doradu tijekom samog istraživanja. Tijekom samog istraživanja moguće je, čak je i preporučljivo, postavljati nova istraživačka pitanja, predlagati uvođenje novih sudionika istraživanja ili uvoditi nove metode istraživanja. Upravo je otvorenost dizajna jedna od ključnih odrednica samog procesa istraživanja posredstvom kvalitativnih metoda. Willig (2016) napominje da kvalitativne metode istraživanja moraju biti dovoljno fleksibilne kako bi dozvolile izranjanje novih i nepredviđenih kategorija značenja i iskustva. Nacrt kvalitativnog istraživanja ugrubo možemo podijeliti u nekoliko poglavlja. Kao i u slučaju kvantitativnih istraživanja, u poglavlju „Predmet istraživanja“ potrebno je opisati predmet i temu istraživanja. Uz ovo poglavlje, sugeriramo da se nacrt kvalitativnog istraživanja strukturira na način da u njemu budu uključene komponente koje sugerira Maxvell (2012). To su: • Ciljevi • Konceptualni kontekst • Istraživačka pitanja • Metode • Valjanost U poglavlju Ciljevi obično se ekspliciraju razlozi zbog kojih se provodi istraživanje. Primjerice, može se navesti zbog čega se istraživanje smatra vrijednim za provesti, što se njime želi razjasniti, što se želi zaključiti i tsl. Iduća komponenta nacrta istraživanja može se definirati kao konceptualni kontekst. Konceptualni kontekst zapravo je sustav koncepata, očekivanja, pregled literature i teorija koje podupiru i koje istraživača informiraju o predmetu kvalitativnog istraživanja. Središnji dio nacrta kvalitativnog istraživanja su Istraživačka pitanja. Ona su ujedno i ključni moment razlikovanja kvalitativnog istraživačkog dizajna od kvantitativnog. Naime, u slučaju

kvantitativnog dizajna postavljaju se ciljevi istraživanja i hipoteze koje se obično deduciraju iz neke općenite teorije koja se istraživanjem testira. U slučaju kvalitativnog istraživanja hipoteze i ciljevi istraživanja supstituiraju se istraživačkim pitanjima. Istraživačka pitanja usmjeravaju istraživanje na ono što se njime želi otkriti. U suštini radi se o izdvajanju određenih aspekata fenomena koji se istražuje, a za koje je istraživač zainteresiran. Bitno je napomenuti da formulacija istraživačkih pitanja ima konzekvence i u pogledu izbora metoda istraživanja. Primjerice, ukoliko su istraživačka pitanja postavljena na način da su usmjerena prema deskripciji iskustva aktera u određenom događaju, to znači da se kao metoda nameću intervjui ili fokus grupe. Ukoliko su usmjerena prema opisu nekih oblika ponašanja koje je vizualno dostupno, kao metoda se nameće promatranje. Drugim riječima, pojedina istraživačka pitanja određuju i izbor samih kvalitativnih metoda koje se mogu koristiti u istraživačkom projektu. Iduće poglavlje u dizajnu kvalitativnog istraživanja može se nasloviti kao Metode. U ovom poglavlju navode se metode istraživanja koje se planiraju koristiti te se legitimiraju razlozi zbog kojih se planiraju koristiti. Izuzev navođenja metoda, u ovom poglavlju prezentira se i početna ideja o vrsti materijala koji će se analizirati kao i o uzorku koji će biti obuhvaćen istraživanjem. Primjerice, ukoliko se istraživanje planira provesti analizom diskursa, potrebno je navesti koji su izvori materijala koji će se analizirati. Ukoliko se provode intervjui ili grupne diskusije, potrebno je navesti tko će biti sudionici istraživanja, kakva su njihova obilježja temeljem kojih će se izabirati, koliki broj intervjua ili diskusija se planira realizirati. Maxwell predlaže da se prilikom dizajniranja kvalitativnog istraživanja pažnja obrati i na način validacije podataka. Dakle, istraživač na kraju nacrta istraživanja može navesti procedure i postupke koje će koristiti kako bi bio siguran da su njegove interpretacije i zaključci valjani. Naposljetku, još jednom je potrebno napomenuti da nacrt istraživanja u slučaju kvalitativnih metoda nije fiksiran. On je podložan promjenama. Sasvim je legitimno da istraživač tijekom samog istraživanja donosi odluku o postavljanju novih istraživačkih pitanja, korištenju alternativnih metoda ili promjeni uzoraka sudionika ili izvora građe koja se podvrgava analizi. Otvorenost dizajna istraživanja, njegova fleksibilnost, inherentna je karakteristika istraživanja koje se provode kvalitativnim metodama istraživanja.

Uzorkovanje i vrste uzorka u kvalitativnim metodama istraživanja Najčešći cilj kvantitativnih istraživanja je procjena populacijskih parametara. Stoga kvanti- tativni istraživači obično nastoje smanjiti pristranost u istraživanju tako što žele osigurati da njihov uzorak precizno reprezentira populaciju iz koje je ekstrahiran (Murphy, 2020). Zbog tog razlog kvantitativne tehnike uzorkovanja su dizajnirane tako da prvenstveno minimiziraju pristranosti u izoru jedinica uzorka iz populacije te maksimiziraju generabilnost prikupljenih podataka (Koerber i McMichael, 2008). Umjesto da smjeraju generalizaciji podataka s uzorka na populaciju, uobičajena svrha kvalitativnih metoda istraživanja može se opisati sintagmom „pogleda kroz prozor“ ili „zrcaljenja“ specifične situacije ili fenomena koji se proučava (Giacomini i Cook, 2000: 470). Drugim riječima, načelo reprezentativnosti u kvalitativnim istraživanjima nije ključno načelo uzorkovanja, tj. logika uzorkovanja u kvalitativnim istraživanjima prilično je drugačija. Uzorkovanjem u kvalitativnim istraživanjima, bez obzira o kojoj vrsti kvalitativnog materijala se radi, želi se minimizirati mogućnost da rezultati istraživanja budu drugačiji no što bi bili da se istraživanje provodi od strane drugih istraživača, te da su istraživanjem obuhvaćeni neki drugi individualni slučajevi unutar skupa onih slučajeva koji su relevantni za problem istraživanja (Koerber i McMichael, 2008: 463). Osim toga, suština kvalitativnog uzorkovanja leži u odabiru slučajeva koji su posebno informativni i koji najbolje oslikavaju raznolikost iskustava, stavova ili ponašanja relevantnih za istraživačko pitanje. Za razliku od kvantitativnog uzorkovanja, gdje je cilj statistička reprezentativnost, kvalitativno uzorkovanje naglašava strateški odabir slučajeva kako bi se omogućilo detaljno i kontekstualno razumijevanje fenomena. Dakle, cilj uzorkovanja u kvalitativnim istraživanjima je stvoriti bogatu, nijansiranu sliku proučavanog fenomena i omogućiti istraživaču uvid u složene procese, interakcije i značenja koja sudionici pridaju svojim iskustvima. U tu svrhu isprofilirali su se i uobičajeni tipovi uzoraka koji se koriste u kvalitativnim istraživačkim projektima. To su prigodni uzorak, svrhoviti uzorak (može se koristiti i termin „namjerni“) te teorijski uzorak.

Prigodni uzorak Prigodni uzorak u kvalitativnim istraživanjima ima svojstva istoimenog uzorka koji se koristi u kvantitativnim istraživanjima (objašnjeno u poglavlju…). Dakle, riječ je o takvom odabiru u kojem koristimo one sudionike koji su nam u trenutku regrutacije bili na raspolaganju. Primjerice, u uzorak uključujemo osobe koje se odazovu na poziv za sudjelovanje (primjerice, poziv za sudjelovanje u istraživanju objavi se na društvenim mrežama), kad istraživač prihvati bilo koga tko se zatekne na mjestu provođenja istraživanja ili kad odluči da se u odabiru neće baviti suštinskim zahtjevima uzorkovanja. Svrhoviti uzorak Svrhoviti uzorak podrazumijeva odabir onih sudionika istraživanja koji mogu pružiti adekvatne informacije kao odgovore na postavljena istraživačka pitanja. Dakle, riječ je o pristupu u kojem se koristi strategija odabira sudionika po nekom kriteriju koji obično osigurava izbor onih osoba koje su relevantnije, npr. informiranije ili imaju bogatije iskustvo u vezi s temom koja je predmet istraživanja. Postoje tri podvrste svrhovitog uzorka koje se obično koriste u kvalitativnim istraživanjima. Uzorak tipičnih slučajeva: subjekti istraživanja su osobe koje su, s obzirom na svoje iskustvo, način života ili vrstu socijalnih interakcija, najrelevantnije za fenomen koji istražujemo. Relevantnost njihovog iskustva osnovna je garancija valjanosti rezultata istraživanja. Primjerice, provodi se istraživanje kako bi se spoznale navike u izradi Instagram storyja u Z generaciji. U ovom slučaju uzorak tipičnih slučajeva mogli bismo konstruirati na sljedeći način: temeljem kvantitativnih podataka o korištenju Instagrama i izradi Instagram storyja možemo doći do informacija koliko često prosječan korisnik Instagrama iz Z generacije kreira storyje. Ako je to jednom tjedno, tada ćemo u uzorak uključiti one pripadnike Z generacije koji jednom tjedno kreiraju Instagram storyje. Uzorak maksimalnih varijacija: sudionici istraživanja su osobe s raznolikim iskustvima ili karakteristikama relevantnim za fenomen koji je predmet istraživanja. Prema tome, u uzorak se uključuju sudionici koji su relevantni za određeni socijalni fenomen, bez obzira na „stupanj” njihove relevantnosti, involviranosti, informiranosti ili neku drugu karakteristiku. Dakle, uzorkovanjem se želi postići raznolikost sudionika istraživanja koji se tretiraju kao relevantni za fenomen s obzirom na njihove karakteristike, iskustva, rutine ili stavove. Primjerice, ukoliko

metodom intervjua istražujemo pripadnike Z generacije koji kreiraju Instagram storyje, tada ćemo u istraživanje uvrstiti ispitanike koji se međusobno razlikuju s obzirom na intenzitet kreiranja storyja. Primjerice, planiramo uzorak od 15 ispitanika od kojih će 5 biti oni koji izrađuju storyje jednom mjesečno ili rjeđe, 5 onih koji će kreirati storyje nekoliko puta mjesečno te 5 koji ih kreiraju jednom tjedno ili češće. Uzorak devijantnijih slučajeva (može se koristiti i termin „uzorak atipičnih slučajeva”): subjekti istraživanja su osobe koje su, s obzirom na svoje iskustvo, način života ili vrstu socijalnih interakcija, one koje predstavljaju određeni izuzetak od „očekivanih pravila”. Koristi se kada želimo istražiti neke pojave ili aspekte pojava koje se pojavljuju kao devijacije ili izuzeci. Dakle, istraživači namjerno biraju slučajeve koji su atipični, ekstremni, rijetki ili odstupaju od „pravila” ili općeg obrasca. Primjerice, u uzorak uključujemo korisnike Instagrama koji nikada ne kreiraju Instagram storyje. Teorijski uzorak Ovo je uzorak osoba (ili neke druge građe) odabranih postupno, tijekom procesa istraživanja. Riječ je o tome da se analitički materijal ili sudionici istraživanja biraju prema kriteriju relevantnosti za istraživačko pitanje, teorijsku poziciju, analitički okvir ili teoriju koja se razvija. U teorijskom uzorkovanju obično se polazi od pretpostavke da kriteriji uzorkovanja postaju vidljivi tek nakon što se započne s istraživanjem, tj. da je strukturu uzorka moguće mijenjati shodno spoznajama do kojih se dolazi u istraživanju. Drugim riječima, nove spoznaje do kojih se dolazi tijekom istraživanja mogu promijeniti pretpostavke o potrebnoj strukturi uzorka, mogu utjecati na spoznaju da su potrebni novi ispitanici, koji se po nekim obilježjima razlikuju od prvobitno planiranih, a koji će donijeti neku novu spoznajnu kvalitetu. Ova koncepcija uzorkovanja dolazi iz tzv. utemeljene teorije (eng. Grounded Theory), koja je detaljnije objašnjena u poglavlju Utemeljena teorija i kodiranje. Veličina uzorka u kvalitativnim metodama istraživanja Za razliku od kvantitativnih istraživanja, u kojima se veličina uzorka određuje statističkim pravilima kako bi se omogućila generalizacija rezultata s uzorka na populaciju, tj. uz pomoć željene standardne pogreške, kao i procjene heterogenosti populacije, u kvalitativnim istraživanjima odluka o veličini uzorka temelji se na principu dubine i kvalitete podataka. Cilj kvalitativnog uzorkovanja nije brojčana reprezentacija populacije, već obuhvat dovoljnog

broja sudionika ili slučajeva kako bi se istraživač mogao detaljno upoznati s fenomenom i razumjeti različite perspektive. Pri određivanju veličine uzorka pažnju treba obraditi na kompleksnost fenomena ili pojave koja se istražuje. Fenomeni koji imaju različite rezonance među različitim društvenim skupinama, koji su višeslojni ili uključuju više dimenzija iskustva, obično zahtijevaju veći broj sudionika jer je samo tako moguće obuhvatiti sve relevantne perspektive. S druge strane, jednostavniji ili relativno homogeni fenomeni mogu se istražiti uz manji broj sudionika. Uzmimo kao primjer istraživanje korištenja društvenih mreža među studentima na sveučilištu. Fenomen je kompleksan jer studenti različitih godina studija ili različitih fakulteta mogu imati različite prakse, stavove i motive korištenja društvenih mreža. Zbog te heterogenosti, adekvatan bi bio uzorak maksimalnih varijacija, a potreban je i nešto veći uzorak, npr. 20 do 25 sudionika. Kada se govori o „većem“ uzorku u kvalitativnim istraživanjima, treba biti svjestan da se ne radi o veličinama od nekoliko stotina ispitanika kao što je to slučaj u kvantitativnim istraživanjima, već najviše o nekoliko desetaka ispitanika. Razlog tome je u tzv. faktoru saturacije informacija koji je ujedno i drugi kriterij određivanja veličine uzorka u kvantitativnim istraživanjima. Saturacija informacija se postiže kada novi sudionici istraživanja ne donose značajne nove informacije o fenomenu koji se proučava, odnosno kada se podaci počinju ponavljati te istraživaču postaje jasno da je dovoljno dobro obuhvatio sve relevantne perspektive i sva relevantna iskustva. To se obično događa nakon određenog broja intervjua: 5, 10, 20, ali nikada nakon puno većeg broja od navedenih. To ujedno i znači da veličina uzorka u kvalitativnom istraživanju nije fiksna, već se određuje postupno, tijekom samog procesa prikupljanja i analize podataka, uz stalno praćenje raznolikosti i dubine informacija. Dakle, u ovom primjeru istraživanja studenata o korištenju društvenih mreža, istraživač bi mogao započeti s planom da provede 20 intervjua. Tijekom prikupljanja podataka, međutim, primijetio bi da se informacije počinju ponavljati i da dodatni sudionici ne donose značajne nove uvide o fenomenu. U tom slučaju, iako je početni plan predviđao veći broj intervjua, istraživanje se može završiti nakon 15 intervjua jer je postignuta saturacija informacija i obuhvaćena je dovoljna raznolikost perspektiva za dubinsku analizu. Kriterij saturacije ključan je mehanizam u donošenju odluke o veličini uzorka.

# Priprema istraživanja posredstvom kvalitativnih metoda Za razliku od istraživanja koja se provode kvantitativnim metodama, istraživanja koja se provode kvalitativnim metodama u znatno većoj mjeri su „otvorenog dizajna“. To znači da je nacrt istraživanja nije „fiksiran“ već je otvoren za promjenu i doradu tijekom samog istraživanja. Tijekom samog istraživanja moguće je, čak je i preporučljivo, postavljati nova istraživačka pitanja, predlagati uvođenje novih sudionika istraživanja ili uvoditi nove metode istraživanja. Upravo je otvorenost dizajna jedna od ključnih odrednica samog procesa istraživanja posredstvom kvalitativnih metoda. Willig (2016) napominje da kvalitativne metode istraživanja moraju biti dovoljno fleksibilne kako bi dozvolile izranjanje novih i nepredviđenih kategorija značenja i iskustva. Nacrt kvalitativnog istraživanja ugrubo možemo podijeliti u nekoliko poglavlja. Kao i u slučaju kvantitativnih istraživanja, u poglavlju „Predmet istraživanja“ potrebno je opisati predmet i temu istraživanja. Uz ovo poglavlje, sugeriramo da se nacrt kvalitativnog istraživanja strukturira na način da u njemu budu uključene komponente koje sugerira Maxvell (2012). To su: • Ciljevi • Konceptualni kontekst • Istraživačka pitanja • Metode • Valjanost U poglavlju Ciljevi obično se ekspliciraju razlozi zbog kojih se provodi istraživanje. Primjerice, može se navesti zbog čega se istraživanje smatra vrijednim za provesti, što se njime želi razjasniti, što se želi zaključiti i tsl. Iduća komponenta nacrta istraživanja može se definirati kao konceptualni kontekst. Konceptualni kontekst zapravo je sustav koncepata, očekivanja, pregled literature i teorija koje podupiru i koje istraživača informiraju o predmetu kvalitativnog istraživanja. Središnji dio nacrta kvalitativnog istraživanja su Istraživačka pitanja. Ona su ujedno i ključni moment razlikovanja kvalitativnog istraživačkog dizajna od kvantitativnog. Naime, u slučaju kvantitativnog dizajna postavljaju se ciljevi istraživanja i hipoteze koje se obično deduciraju iz neke općenite teorije koja se istraživanjem testira. U slučaju kvalitativnog istraživanja hipoteze i ciljevi istraživanja supstituiraju se istraživačkim pitanjima. Istraživačka pitanja usmjeravaju istraživanje na ono što se njime želi otkriti. U suštini radi se o izdvajanju određenih aspekata fenomena koji se istražuje, a za koje je istraživač zainteresiran. Bitno je napomenuti da formulacija istraživačkih pitanja ima konzekvence i u pogledu izbora metoda istraživanja. Primjerice, ukoliko su istraživačka pitanja postavljena na način da su usmjerena prema deskripciji iskustva aktera u određenom događaju, to znači da se kao metoda nameću intervjui ili fokus grupe. Ukoliko su usmjerena prema opisu nekih oblika ponašanja koje je vizualno dostupno, kao metoda se nameće promatranje. Drugim riječima, pojedina istraživačka pitanja određuju i izbor samih kvalitativnih metoda koje se mogu koristiti u istraživačkom projektu. Iduće poglavlje u dizajnu kvalitativnog istraživanja može se nasloviti kao Metode. U ovom poglavlju navode se metode istraživanja koje se planiraju koristiti te se legitimiraju razlozi zbog kojih se planiraju koristiti. Izuzev navođenja metoda, u ovom poglavlju prezentira se i početna ideja o vrsti materijala koji će se analizirati kao i o uzorku koji će biti obuhvaćen istraživanjem. Primjerice, ukoliko se istraživanje planira provesti analizom diskursa, potrebno je navesti koji su izvori materijala koji će se analizirati. Ukoliko se provode intervjui ili grupne diskusije, potrebno je navesti tko će biti sudionici istraživanja, kakva su njihova obilježja temeljem kojih će se izabirati, koliki broj intervjua ili diskusija se planira realizirati. Maxwell predlaže da se prilikom dizajniranja kvalitativnog istraživanja pažnja obrati i na način validacije podataka. Dakle, istraživač na kraju nacrta istraživanja može navesti procedure i postupke koje će koristiti kako bi bio siguran da su njegove interpretacije i zaključci valjani. Naposljetku, još jednom je potrebno napomenuti da nacrt istraživanja u slučaju kvalitativnih metoda nije fiksiran. On je podložan promjenama. Sasvim je legitimno da istraživač tijekom samog istraživanja donosi odluku o postavljanju novih istraživačkih pitanja, korištenju alternativnih metoda ili promjeni uzoraka sudionika ili izvora građe koja se podvrgava analizi. Otvorenost dizajna istraživanja, njegova fleksibilnost, inherentna je karakteristika istraživanja koje se provode kvalitativnim metodama istraživanja. Uzorkovanje i vrste uzorka u kvalitativnim metodama istraživanja Najčešći cilj kvantitativnih istraživanja je procjena populacijskih parametara. Stoga kvanti- tativni istraživači obično nastoje smanjiti pristranost u istraživanju tako što žele osigurati da njihov uzorak precizno reprezentira populaciju iz koje je ekstrahiran (Murphy, 2020). Zbog tog razlog kvantitativne tehnike uzorkovanja su dizajnirane tako da prvenstveno minimiziraju pristranosti u izoru jedinica uzorka iz populacije te maksimiziraju generabilnost prikupljenih podataka (Koerber i McMichael, 2008). Umjesto da smjeraju generalizaciji podataka s uzorka na populaciju, uobičajena svrha kvalitativnih metoda istraživanja može se opisati sintagmom „pogleda kroz prozor“ ili „zrcaljenja“ specifične situacije ili fenomena koji se proučava (Giacomini i Cook, 2000: 470). Drugim riječima, načelo reprezentativnosti u kvalitativnim istraživanjima nije ključno načelo uzorkovanja, tj. logika uzorkovanja u kvalitativnim istraživanjima prilično je drugačija. Uzorkovanjem u kvalitativnim istraživanjima, bez obzira o kojoj vrsti kvalitativnog materijala se radi, želi se minimizirati mogućnost da rezultati istraživanja budu drugačiji no što bi bili da se istraživanje provodi od strane drugih istraživača, te da su istraživanjem obuhvaćeni neki drugi individualni slučajevi unutar skupa onih slučajeva koji su relevantni za problem istraživanja (Koerber i McMichael, 2008: 463). Osim toga, suština kvalitativnog uzorkovanja leži u odabiru slučajeva koji su posebno informativni i koji najbolje oslikavaju raznolikost iskustava, stavova ili ponašanja relevantnih za istraživačko pitanje. Za razliku od kvantitativnog uzorkovanja, gdje je cilj statistička reprezentativnost, kvalitativno uzorkovanje naglašava strateški odabir slučajeva kako bi se omogućilo detaljno i kontekstualno razumijevanje fenomena. Dakle, cilj uzorkovanja u kvalitativnim istraživanjima je stvoriti bogatu, nijansiranu sliku proučavanog fenomena i omogućiti istraživaču uvid u složene procese, interakcije i značenja koja sudionici pridaju svojim iskustvima. U tu svrhu isprofilirali su se i uobičajeni tipovi uzoraka koji se koriste u kvalitativnim istraživačkim projektima. To su prigodni uzorak, svrhoviti uzorak (može se koristiti i termin „namjerni“) te teorijski uzorak. Prigodni uzorak Prigodni uzorak u kvalitativnim istraživanjima ima svojstva istoimenog uzorka koji se koristi u kvantitativnim istraživanjima (objašnjeno u poglavlju…). Dakle, riječ je o takvom odabiru u kojem koristimo one sudionike koji su nam u trenutku regrutacije bili na raspolaganju. Primjerice, u uzorak uključujemo osobe koje se odazovu na poziv za sudjelovanje (primjerice, poziv za sudjelovanje u istraživanju objavi se na društvenim mrežama), kad istraživač prihvati bilo koga tko se zatekne na mjestu provođenja istraživanja ili kad odluči da se u odabiru neće baviti suštinskim zahtjevima uzorkovanja. Svrhoviti uzorak Svrhoviti uzorak podrazumijeva odabir onih sudionika istraživanja koji mogu pružiti adekvatne informacije kao odgovore na postavljena istraživačka pitanja. Dakle, riječ je o pristupu u kojem se koristi strategija odabira sudionika po nekom kriteriju koji obično osigurava izbor onih osoba koje su relevantnije, npr. informiranije ili imaju bogatije iskustvo u vezi s temom koja je predmet istraživanja. Postoje tri podvrste svrhovitog uzorka koje se obično koriste u kvalitativnim istraživanjima. Uzorak tipičnih slučajeva: subjekti istraživanja su osobe koje su, s obzirom na svoje iskustvo, način života ili vrstu socijalnih interakcija, najrelevantnije za fenomen koji istražujemo. Relevantnost njihovog iskustva osnovna je garancija valjanosti rezultata istraživanja. Primjerice, provodi se istraživanje kako bi se spoznale navike u izradi Instagram storyja u Z generaciji. U ovom slučaju uzorak tipičnih slučajeva mogli bismo konstruirati na sljedeći način: temeljem kvantitativnih podataka o korištenju Instagrama i izradi Instagram storyja možemo doći do informacija koliko često prosječan korisnik Instagrama iz Z generacije kreira storyje. Ako je to jednom tjedno, tada ćemo u uzorak uključiti one pripadnike Z generacije koji jednom tjedno kreiraju Instagram storyje. Uzorak maksimalnih varijacija: sudionici istraživanja su osobe s raznolikim iskustvima ili karakteristikama relevantnim za fenomen koji je predmet istraživanja. Prema tome, u uzorak se uključuju sudionici koji su relevantni za određeni socijalni fenomen, bez obzira na „stupanj” njihove relevantnosti, involviranosti, informiranosti ili neku drugu karakteristiku. Dakle, uzorkovanjem se želi postići raznolikost sudionika istraživanja koji se tretiraju kao relevantni za fenomen s obzirom na njihove karakteristike, iskustva, rutine ili stavove. Primjerice, ukoliko metodom intervjua istražujemo pripadnike Z generacije koji kreiraju Instagram storyje, tada ćemo u istraživanje uvrstiti ispitanike koji se međusobno razlikuju s obzirom na intenzitet kreiranja storyja. Primjerice, planiramo uzorak od 15 ispitanika od kojih će 5 biti oni koji izrađuju storyje jednom mjesečno ili rjeđe, 5 onih koji će kreirati storyje nekoliko puta mjesečno te 5 koji ih kreiraju jednom tjedno ili češće. Uzorak devijantnijih slučajeva (može se koristiti i termin „uzorak atipičnih slučajeva”): subjekti istraživanja su osobe koje su, s obzirom na svoje iskustvo, način života ili vrstu socijalnih interakcija, one koje predstavljaju određeni izuzetak od „očekivanih pravila”. Koristi se kada želimo istražiti neke pojave ili aspekte pojava koje se pojavljuju kao devijacije ili izuzeci. Dakle, istraživači namjerno biraju slučajeve koji su atipični, ekstremni, rijetki ili odstupaju od „pravila” ili općeg obrasca. Primjerice, u uzorak uključujemo korisnike Instagrama koji nikada ne kreiraju Instagram storyje. Teorijski uzorak Ovo je uzorak osoba (ili neke druge građe) odabranih postupno, tijekom procesa istraživanja. Riječ je o tome da se analitički materijal ili sudionici istraživanja biraju prema kriteriju relevantnosti za istraživačko pitanje, teorijsku poziciju, analitički okvir ili teoriju koja se razvija. U teorijskom uzorkovanju obično se polazi od pretpostavke da kriteriji uzorkovanja postaju vidljivi tek nakon što se započne s istraživanjem, tj. da je strukturu uzorka moguće mijenjati shodno spoznajama do kojih se dolazi u istraživanju. Drugim riječima, nove spoznaje do kojih se dolazi tijekom istraživanja mogu promijeniti pretpostavke o potrebnoj strukturi uzorka, mogu utjecati na spoznaju da su potrebni novi ispitanici, koji se po nekim obilježjima razlikuju od prvobitno planiranih, a koji će donijeti neku novu spoznajnu kvalitetu. Ova koncepcija uzorkovanja dolazi iz tzv. utemeljene teorije (eng. Grounded Theory), koja je detaljnije objašnjena u poglavlju Utemeljena teorija i kodiranje. Veličina uzorka u kvalitativnim metodama istraživanja Za razliku od kvantitativnih istraživanja, u kojima se veličina uzorka određuje statističkim pravilima kako bi se omogućila generalizacija rezultata s uzorka na populaciju, tj. uz pomoć željene standardne pogreške, kao i procjene heterogenosti populacije, u kvalitativnim istraživanjima odluka o veličini uzorka temelji se na principu dubine i kvalitete podataka. Cilj kvalitativnog uzorkovanja nije brojčana reprezentacija populacije, već obuhvat dovoljnog broja sudionika ili slučajeva kako bi se istraživač mogao detaljno upoznati s fenomenom i razumjeti različite perspektive. Pri određivanju veličine uzorka pažnju treba obraditi na kompleksnost fenomena ili pojave koja se istražuje. Fenomeni koji imaju različite rezonance među različitim društvenim skupinama, koji su višeslojni ili uključuju više dimenzija iskustva, obično zahtijevaju veći broj sudionika jer je samo tako moguće obuhvatiti sve relevantne perspektive. S druge strane, jednostavniji ili relativno homogeni fenomeni mogu se istražiti uz manji broj sudionika. Uzmimo kao primjer istraživanje korištenja društvenih mreža među studentima na sveučilištu. Fenomen je kompleksan jer studenti različitih godina studija ili različitih fakulteta mogu imati različite prakse, stavove i motive korištenja društvenih mreža. Zbog te heterogenosti, adekvatan bi bio uzorak maksimalnih varijacija, a potreban je i nešto veći uzorak, npr. 20 do 25 sudionika. Kada se govori o „većem“ uzorku u kvalitativnim istraživanjima, treba biti svjestan da se ne radi o veličinama od nekoliko stotina ispitanika kao što je to slučaj u kvantitativnim istraživanjima, već najviše o nekoliko desetaka ispitanika. Razlog tome je u tzv. faktoru saturacije informacija koji je ujedno i drugi kriterij određivanja veličine uzorka u kvantitativnim istraživanjima. Saturacija informacija se postiže kada novi sudionici istraživanja ne donose značajne nove informacije o fenomenu koji se proučava, odnosno kada se podaci počinju ponavljati te istraživaču postaje jasno da je dovoljno dobro obuhvatio sve relevantne perspektive i sva relevantna iskustva. To se obično događa nakon određenog broja intervjua: 5, 10, 20, ali nikada nakon puno većeg broja od navedenih. To ujedno i znači da veličina uzorka u kvalitativnom istraživanju nije fiksna, već se određuje postupno, tijekom samog procesa prikupljanja i analize podataka, uz stalno praćenje raznolikosti i dubine informacija. Dakle, u ovom primjeru istraživanja studenata o korištenju društvenih mreža, istraživač bi mogao započeti s planom da provede 20 intervjua. Tijekom prikupljanja podataka, međutim, primijetio bi da se informacije počinju ponavljati i da dodatni sudionici ne donose značajne nove uvide o fenomenu. U tom slučaju, iako je početni plan predviđao veći broj intervjua, istraživanje se može završiti nakon 15 intervjua jer je postignuta saturacija informacija i obuhvaćena je dovoljna raznolikost perspektiva za dubinsku analizu. Kriterij saturacije ključan je mehanizam u donošenju odluke o veličini uzorka.