5 Znanost i pseudoznanost

Suvremena filozofija znanosti bavi se i kriterijima posredstvom kojih se znanost razgraničava od drugih načina spoznaje svijeta. Primjerice, društveni svijet se može spoznavati i osobnim uvidima, intuicijom, zdravorazumskim razmišljanjem, filozofskim promišljanjem ili posredstvom umjetnosti. Svaki od ovih načina spoznaje svijeta ima neka svoja pravila i postavlja svoja specifična pitanja te se po tome i razlikuje od znanstvenog spoznavanja. Također, izuzev razlikovanja znanosti od ostalih vrsta spoznaje, filozofija znanosti veliku je pažnju posvetila razlikovanju znanosti od tzv. pseudoznanosti. Nažalost, danas kada upravo digitalne medijske tehnologije olakšavaju širenje empirijski neutemeljenih tvrdnji i različitih paraznanstvenih teorija koje se služe znanstvenom terminologijom kako bi zadobile privid legitimnosti, ovo razlikovanje postaje sve važnije. Takve tvrdnje, iako formalno oponašaju znanstveni diskurs, u suštini zanemaruju stroge protokole empirijske provjerljivosti koje nalaže znanost. Upravo zbog mogućnosti ekstremno brzog širenja neprovjerenih informacija, teorija zavjera i pseudoznanstvenih teza, razumijevanje jasne granice između znanstvene argumentacije i pseudoznanstvene retorike danas jest važnije nego ikada. Pseudoznanost se može definirati kao aktivnost koja oponaša znanost, pokušaj da se „kopira“ znanstvena procedura kao i znanstveno rezoniranje bez strogog pridržavanja načela znanstvenog istraživanja. Dakle, pseudoznanost krivotvori znanstvenu proceduru na način da ju oponaša ili lažira. Najpoznatiji filozofi koji su se bavili problematikom razgraničenja znanosti i pseudoznanosti su Imre Lakatos i Karl Popper. U svom djelu Logika znanstvenog otkrića, Popper (1973 [1959]) kao kriterij razgraničenja znanosti od pseudoznanosti uvodi kriterij opovrgljivosti. Popper iznosi tezu da znanstvene teorije moraju imati svojstvo opovrgljivosti. Ukoliko se neka teorija ne može opovrgnuti empirijskim dokazima, tada se prema Popperu o njoj ne može govoriti kao o znanstvenoj teoriji. Prema Popperu, primjeri pseudoznanstvenih teorija su marksizam i psihoanaliza. To su teorije s velikim potencijalom za „imuniziranje“, tj. otvaraju prostor da se u teoriju stalno uvode nove teorijske propozicije, što onemogućuje njihovo opovrgavanje (Popper, 2004). Primjerice, Popper navodi da prema Marxu revolucionarne promjene započinju na način da se prvo mijenjaju sredstva za proizvodnju, zatim društveni uvjeti proizvodnje, pa politička moć i

na kraju ideološka uvjerenja. Međutim, ruskom socijalističkom revolucijom 1918. prvo se promijenila politička moć, a tek zatim je ideologija počela mijenjati društvene uvjete i sredstva proizvodnje. Dakle, stvari su se događale suprotno Marxovoj teoriji. Reinterpretacija Marxove teorije revolucije od strane njegovih sljedbenika, a s ciljem izbjegavanja njene opovrgljivosti, imunizirala ju je od daljnjih napada transformirajući je u vulgarno-marksističku teoriju po kojoj ekonomski motivi i klasna borba prožimaju društveni život (Popper, 2004: 55-56). Drugim riječima, Marxovi nastavljači nisu prihvaćali empirijsko opovrgavanje njegove vizije društvenog razvoja, već su kontinuirano smišljali nova objašnjenja kojima su opravdavali, tj. imunizirali neuspjehe Marxovih predviđanja. Također, Popper kao opovrgljivu nije smatrao niti psihoanalitičku teoriju Sigmunda Freuda. On ju opisuje kao teoriju „kompatibilnu s mnogo svjetova“. Primjerice, prema psihoanalitičkoj teoriji, problemi u ponašanju buntovnog kao i anksioznog adolescenta mogu se objasniti Edipovim kompleksom (O’Hear, 2007: 53). Budući da se teorijske propozicije Freudove teorije mogu koristiti u različitim slučajevima, a nisu provjerljive, one nisu niti opovrgljive. Posljedično tome, Freudovu teoriju, kao i Marxovu, Popper nije smatrao znanstvenim teorijama. Upravo u pokušaju kontinuiranog opovrgavanja postojećih teorija Popper vidi osnovni smisao znanstvenog djelovanja. Stoga se prema njegovom konceptu i znanstveni napredak može promatrati iz perspektive kontinuiranih pokušaja opovrgavanja „starih“ teorija. Posljedica toga je razvoj znanosti. Naime, pokušavajući opovrgnuti teorije, znanstvenici zapravo omogućuju njihovu evoluciju, budući da se na taj način stare teorije dorađuju, tj. stare teorijske propozicije modificiraju se na način da se usklađuju s novim empirijskim činjenicama. Dakle, Popper drži da je pokušaj opovrgavanja znanstvenih teorija uzrok evolucije u znanosti, tj. uzrok znanstvenog razvoja.

# Znanost i pseudoznanost Suvremena filozofija znanosti bavi se i kriterijima posredstvom kojih se znanost razgraničava od drugih načina spoznaje svijeta. Primjerice, društveni svijet se može spoznavati i osobnim uvidima, intuicijom, zdravorazumskim razmišljanjem, filozofskim promišljanjem ili posredstvom umjetnosti. Svaki od ovih načina spoznaje svijeta ima neka svoja pravila i postavlja svoja specifična pitanja te se po tome i razlikuje od znanstvenog spoznavanja. Također, izuzev razlikovanja znanosti od ostalih vrsta spoznaje, filozofija znanosti veliku je pažnju posvetila razlikovanju znanosti od tzv. pseudoznanosti. Nažalost, danas kada upravo digitalne medijske tehnologije olakšavaju širenje empirijski neutemeljenih tvrdnji i različitih paraznanstvenih teorija koje se služe znanstvenom terminologijom kako bi zadobile privid legitimnosti, ovo razlikovanje postaje sve važnije. Takve tvrdnje, iako formalno oponašaju znanstveni diskurs, u suštini zanemaruju stroge protokole empirijske provjerljivosti koje nalaže znanost. Upravo zbog mogućnosti ekstremno brzog širenja neprovjerenih informacija, teorija zavjera i pseudoznanstvenih teza, razumijevanje jasne granice između znanstvene argumentacije i pseudoznanstvene retorike danas jest važnije nego ikada. Pseudoznanost se može definirati kao aktivnost koja oponaša znanost, pokušaj da se „kopira“ znanstvena procedura kao i znanstveno rezoniranje bez strogog pridržavanja načela znanstvenog istraživanja. Dakle, pseudoznanost krivotvori znanstvenu proceduru na način da ju oponaša ili lažira. Najpoznatiji filozofi koji su se bavili problematikom razgraničenja znanosti i pseudoznanosti su Imre Lakatos i Karl Popper. U svom djelu Logika znanstvenog otkrića, Popper (1973 [1959]) kao kriterij razgraničenja znanosti od pseudoznanosti uvodi kriterij opovrgljivosti. Popper iznosi tezu da znanstvene teorije moraju imati svojstvo opovrgljivosti. Ukoliko se neka teorija ne može opovrgnuti empirijskim dokazima, tada se prema Popperu o njoj ne može govoriti kao o znanstvenoj teoriji. Prema Popperu, primjeri pseudoznanstvenih teorija su marksizam i psihoanaliza. To su teorije s velikim potencijalom za „imuniziranje“, tj. otvaraju prostor da se u teoriju stalno uvode nove teorijske propozicije, što onemogućuje njihovo opovrgavanje (Popper, 2004). Primjerice, Popper navodi da prema Marxu revolucionarne promjene započinju na način da se prvo mijenjaju sredstva za proizvodnju, zatim društveni uvjeti proizvodnje, pa politička moć i na kraju ideološka uvjerenja. Međutim, ruskom socijalističkom revolucijom 1918. prvo se promijenila politička moć, a tek zatim je ideologija počela mijenjati društvene uvjete i sredstva proizvodnje. Dakle, stvari su se događale suprotno Marxovoj teoriji. Reinterpretacija Marxove teorije revolucije od strane njegovih sljedbenika, a s ciljem izbjegavanja njene opovrgljivosti, imunizirala ju je od daljnjih napada transformirajući je u vulgarno-marksističku teoriju po kojoj ekonomski motivi i klasna borba prožimaju društveni život (Popper, 2004: 55-56). Drugim riječima, Marxovi nastavljači nisu prihvaćali empirijsko opovrgavanje njegove vizije društvenog razvoja, već su kontinuirano smišljali nova objašnjenja kojima su opravdavali, tj. imunizirali neuspjehe Marxovih predviđanja. Također, Popper kao opovrgljivu nije smatrao niti psihoanalitičku teoriju Sigmunda Freuda. On ju opisuje kao teoriju „kompatibilnu s mnogo svjetova“. Primjerice, prema psihoanalitičkoj teoriji, problemi u ponašanju buntovnog kao i anksioznog adolescenta mogu se objasniti Edipovim kompleksom (O'Hear, 2007: 53). Budući da se teorijske propozicije Freudove teorije mogu koristiti u različitim slučajevima, a nisu provjerljive, one nisu niti opovrgljive. Posljedično tome, Freudovu teoriju, kao i Marxovu, Popper nije smatrao znanstvenim teorijama. Upravo u pokušaju kontinuiranog opovrgavanja postojećih teorija Popper vidi osnovni smisao znanstvenog djelovanja. Stoga se prema njegovom konceptu i znanstveni napredak može promatrati iz perspektive kontinuiranih pokušaja opovrgavanja „starih“ teorija. Posljedica toga je razvoj znanosti. Naime, pokušavajući opovrgnuti teorije, znanstvenici zapravo omogućuju njihovu evoluciju, budući da se na taj način stare teorije dorađuju, tj. stare teorijske propozicije modificiraju se na način da se usklađuju s novim empirijskim činjenicama. Dakle, Popper drži da je pokušaj opovrgavanja znanstvenih teorija uzrok evolucije u znanosti, tj. uzrok znanstvenog razvoja.