7 Sistematizacija znanosti i znanstvenih istraživanja

Postoje različiti načini sistematizacije znanosti. Npr. prema Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama Nacionalnog vijeća za znanost2, znanstvena područja mogu se definirati na sljedeći način: prirodne znanosti, tehničke znanosti, biomedicinske i zdravstvene znanosti, biotehničke znanosti, društvene znanosti, humanističke znanosti te interdisciplinarna područja znanosti. Vjerojatno je najopćenitija podjela znanosti podjela na prirodne, društvene i humanističke znanosti. Prirodne znanosti proučavaju prirodni svijet i prirodne fenomene, a društvene svijet društvenog života, društvenih interakcija i društvenih odnosa. Njemački filozof Wilhelm Windelband znanosti dijeli na nomotetske znanosti i idiografske znanosti. Nomotetske znanosti su one koje nastoje otkriti ponavljajuće pravilnosti, tj. prirodne ili društvene zakone. Idiografske znanosti su one koje su usmjerene na subjektivne, pojedinačne i, kao takve, na neponovljive fenomene (enciklopedija.hr3). Drugi njemački filozof, Wilhelm Dilthey, razvio je koncept tzv. duhovnih znanosti koje je pokušao odvojiti od prirodnih znanosti (vidi Dilthey, 1980). Duhovne znanosti, u koje spadaju i povijesne, znanosti su koje se bave djelovanjem čovjeka. Prema Diltheyu, kod prirodnih znanosti, koje objašnjavaju prirodnu zbilju, stvari se promatraju izvana, postoji distanciranost onoga tko promatra i onoga što se promatra. Za razliku od toga, u duhovnim znanostima ne postoji distanca između subjekta i objekta promatranja, što omogućuje razumijevanje društvenih pojava. Dakle, Dilthey duhovne znanosti određuje kao one koje se bave prirodom čovjeka i njegovog djelovanja. Ovaj Diltheyev koncept dodatno je razradio njemački sociolog Max Weber koji je u sociologiju uveo koncept razumijevanja (Verstehen) kao ključni analitički alat za proučavanje društvenog djelovanja. Prema Weberu, cilj društvenih znanosti nije puko vanjsko objašnjavanje činjenica, već razumijevanje subjektivnog značenja i smisla koji pojedinci pridaju svojim postupcima (Weber, 1989). 2 Dostupno na https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_09_118_2929.html 3 http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=66216, pristupljeno 11. 1. 2018.

Znanosti se mogu u jednom užem smislu podijeliti i s obzirom na njihovu krajnju svrhu. Ukoliko je primarna svrha znanstvenog istraživanja izgradnja znanstvenih teorija, tj. doprinos izgradnji znanja unutar nekog znanstvenog područja ili izgradnja tzv. propozicijskog znanja (Mokyr, 2007: [3]), tada govorimo o akademskim ili fundamentalnim znanostima. U slučaju ove vrste znanosti, spoznaje do kojih se dolazi znanstvenim istraživanjima nužno ne moraju biti praktično primjenjive. Ukoliko je riječ o istraživanjima čiji je cilj spoznaja zbog neke praktične primjene – rješavanje nekog konkretnog problema, razvoj tehnologije, unaprjeđenje uvjeta društvenog života i sl., tj. ukoliko je cilj znanstvenog istraživanja izgradnja tzv. instrumentalnog ili „korisnog“ znanja – tada je riječ o primijenjenim znanostima ili primijenjenim znanstvenim istraživanjima. Primjerice, fundamentalna znanstvena istraživanja u okviru komunikologije bave se testiranjem pojedinih teorijskih propozicija agenda-setting teorije, nadopunjavanjem teorijskog koncepta framinga ili provjerom pojedinih postavki Lazarsfeldove teorije dvostupanjske komunikacije. Nasuprot tome, primijenjena komunikološka istraživanja provode mediji kako bi utvrdili brojnost i strukturu svoje publike. Također, ovakva istraživanja provode i agencije za tržišne komunikacije i istraživanje javnog mnijenja prilikom testiranja učinkovitosti provedenih komunikacijskih kampanja. Znanstvena istraživanja možemo podijeliti i s obzirom na njihove tipične ciljeve, a shodno tome i na njihov krajnji spoznajni domet. U tom kontekstu možemo govoriti o eksplorativnim, deskriptivnim i kauzalnim istraživanjima. Eksplorativna istraživanja nam služe da steknemo prvi uvid u temu ili istraživački problem. Obično se koriste kada je predmet istraživanja slabo istražen i poznat, a istraživač nedovoljno familijariziran s njime. Svrha ovakvih istraživanja je razumijevanje problematike koja je u središtu znanstvenog interesa, identificiranje relevantnih pitanja i generiranje istraživačkih hipoteza. Ova vrsta istraživanja često se koristi u početnim fazama znanstvenog procesa. U društvenim znanostima ona se vrlo često provode posredstvom kvalitativnih metoda istraživanja, poput dubinskih intervjua ili fokus-grupa. Na primjer, ako istražujemo zašto mladi sve manje koriste određenu društvenu mrežu, a o tome još nema dovoljno podataka, primijenit ćemo eksplorativni pristup kako bismo prikupili preliminarne spoznaje i generirali hipoteze na ovu temu. Deskriptivna istraživanja provode se kad istraživači imaju osnovne uvide u obilježja znanstvene problematike koja se istražuje, no žele doći do novih spoznaja – tj. žele opisati određene

pojave i njihova obilježja. Ova istraživanja obično odgovaraju na pitanja poput „što“, „tko“, „gdje“, na koji način, „kada“. U društvenim znanostima deskriptivna istraživanja vrlo često se provode metodom ankete. Na primjer, ako želimo spoznati koliko često studenti koriste digitalne alate tijekom studija, koliko vremena provode na internetu ili koje društvene mreže najviše koriste, upotrijebit ćemo metodu ankete. Dakle, deskriptivna istraživanja opisuju obilježja pojava ili obilježja relacija između varijabli koje čine pojavu (npr. utvrđuje se intenzitet korelacije ili se testira statistička značajnost razlika prikupljenih na uzorku), ali posredstvom njih nije moguće utvrditi kauzalne veze, tj. uzročno-posljedične odnose između varijabli. Za tu svrhu koriste se kauzalna istraživanja. Glavno pitanje koje ovo istraživanje postavlja jest: „Uzrokuje li pojava X pojavu Y?“ Za razliku od deskriptivnih istraživanja, koja opisuju pojave, utvrđuju kvantitativne manifestacije pojava ili eventualno utvrđuju snagu povezanosti između varijabli, kauzalna istraživanja smjeraju objasniti uzročno-posljedične odnose između pojava. Najčešće se provode metodom eksperimenta na način da istraživač aktivno manipulira jednom nezavisnom varijablom (ili grupom varijabli) kako bi proučio njihov učinak na tzv. zavisnu varijablu. Kao što smo napomenuli, od prvih dana svog utemeljenja, komunikologija se razvijala kao primijenjena, tj. praktična i kao fundamentalna znanstvena disciplina. Važan razlog njenog nastanka kao znanstvene discipline upravo je izgradnja instrumentalnog znanja, znanja „potrebnog za rješavanje konkretnih problema u gospodarskoj, vojnoj i političkoj uporabi medija za reklamu i propagandu“ (Kunczik i Zipfel, 2006: 32). Paralelno s tim praktičnim razlozima, uspostavljala se i njena teorijska osnova, tj. gomilanje instrumentalnog znanja kao posljedicu je imalo razvoj i propozicijskog znanja o suodnosu medija i društva, utjecaju medija na pojedince, medijskim učincima i sl. Upravo zbog ovakvog, pomalo nespecifičnog razvojnog puta, u idućem poglavlju predočeni su istraživački problemi kojima su se bavili utemeljitelji komunikologije i iz čijeg se rada fundirala komunikologija kao znanstvena disciplina.

# Sistematizacija znanosti i znanstvenih istraživanja Postoje različiti načini sistematizacije znanosti. Npr. prema Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama Nacionalnog vijeća za znanost2, znanstvena područja mogu se definirati na sljedeći način: prirodne znanosti, tehničke znanosti, biomedicinske i zdravstvene znanosti, biotehničke znanosti, društvene znanosti, humanističke znanosti te interdisciplinarna područja znanosti. Vjerojatno je najopćenitija podjela znanosti podjela na prirodne, društvene i humanističke znanosti. Prirodne znanosti proučavaju prirodni svijet i prirodne fenomene, a društvene svijet društvenog života, društvenih interakcija i društvenih odnosa. Njemački filozof Wilhelm Windelband znanosti dijeli na nomotetske znanosti i idiografske znanosti. Nomotetske znanosti su one koje nastoje otkriti ponavljajuće pravilnosti, tj. prirodne ili društvene zakone. Idiografske znanosti su one koje su usmjerene na subjektivne, pojedinačne i, kao takve, na neponovljive fenomene (enciklopedija.hr3). Drugi njemački filozof, Wilhelm Dilthey, razvio je koncept tzv. duhovnih znanosti koje je pokušao odvojiti od prirodnih znanosti (vidi Dilthey, 1980). Duhovne znanosti, u koje spadaju i povijesne, znanosti su koje se bave djelovanjem čovjeka. Prema Diltheyu, kod prirodnih znanosti, koje objašnjavaju prirodnu zbilju, stvari se promatraju izvana, postoji distanciranost onoga tko promatra i onoga što se promatra. Za razliku od toga, u duhovnim znanostima ne postoji distanca između subjekta i objekta promatranja, što omogućuje razumijevanje društvenih pojava. Dakle, Dilthey duhovne znanosti određuje kao one koje se bave prirodom čovjeka i njegovog djelovanja. Ovaj Diltheyev koncept dodatno je razradio njemački sociolog Max Weber koji je u sociologiju uveo koncept razumijevanja (Verstehen) kao ključni analitički alat za proučavanje društvenog djelovanja. Prema Weberu, cilj društvenih znanosti nije puko vanjsko objašnjavanje činjenica, već razumijevanje subjektivnog značenja i smisla koji pojedinci pridaju svojim postupcima (Weber, 1989). 2 Dostupno na https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_09_118_2929.html 3 http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=66216, pristupljeno 11. 1. 2018. Znanosti se mogu u jednom užem smislu podijeliti i s obzirom na njihovu krajnju svrhu. Ukoliko je primarna svrha znanstvenog istraživanja izgradnja znanstvenih teorija, tj. doprinos izgradnji znanja unutar nekog znanstvenog područja ili izgradnja tzv. propozicijskog znanja (Mokyr, 2007: [3]), tada govorimo o akademskim ili fundamentalnim znanostima. U slučaju ove vrste znanosti, spoznaje do kojih se dolazi znanstvenim istraživanjima nužno ne moraju biti praktično primjenjive. Ukoliko je riječ o istraživanjima čiji je cilj spoznaja zbog neke praktične primjene – rješavanje nekog konkretnog problema, razvoj tehnologije, unaprjeđenje uvjeta društvenog života i sl., tj. ukoliko je cilj znanstvenog istraživanja izgradnja tzv. instrumentalnog ili „korisnog“ znanja – tada je riječ o primijenjenim znanostima ili primijenjenim znanstvenim istraživanjima. Primjerice, fundamentalna znanstvena istraživanja u okviru komunikologije bave se testiranjem pojedinih teorijskih propozicija agenda-setting teorije, nadopunjavanjem teorijskog koncepta framinga ili provjerom pojedinih postavki Lazarsfeldove teorije dvostupanjske komunikacije. Nasuprot tome, primijenjena komunikološka istraživanja provode mediji kako bi utvrdili brojnost i strukturu svoje publike. Također, ovakva istraživanja provode i agencije za tržišne komunikacije i istraživanje javnog mnijenja prilikom testiranja učinkovitosti provedenih komunikacijskih kampanja. Znanstvena istraživanja možemo podijeliti i s obzirom na njihove tipične ciljeve, a shodno tome i na njihov krajnji spoznajni domet. U tom kontekstu možemo govoriti o eksplorativnim, deskriptivnim i kauzalnim istraživanjima. Eksplorativna istraživanja nam služe da steknemo prvi uvid u temu ili istraživački problem. Obično se koriste kada je predmet istraživanja slabo istražen i poznat, a istraživač nedovoljno familijariziran s njime. Svrha ovakvih istraživanja je razumijevanje problematike koja je u središtu znanstvenog interesa, identificiranje relevantnih pitanja i generiranje istraživačkih hipoteza. Ova vrsta istraživanja često se koristi u početnim fazama znanstvenog procesa. U društvenim znanostima ona se vrlo često provode posredstvom kvalitativnih metoda istraživanja, poput dubinskih intervjua ili fokus-grupa. Na primjer, ako istražujemo zašto mladi sve manje koriste određenu društvenu mrežu, a o tome još nema dovoljno podataka, primijenit ćemo eksplorativni pristup kako bismo prikupili preliminarne spoznaje i generirali hipoteze na ovu temu. Deskriptivna istraživanja provode se kad istraživači imaju osnovne uvide u obilježja znanstvene problematike koja se istražuje, no žele doći do novih spoznaja – tj. žele opisati određene pojave i njihova obilježja. Ova istraživanja obično odgovaraju na pitanja poput „što“, „tko“, „gdje“, na koji način, „kada“. U društvenim znanostima deskriptivna istraživanja vrlo često se provode metodom ankete. Na primjer, ako želimo spoznati koliko često studenti koriste digitalne alate tijekom studija, koliko vremena provode na internetu ili koje društvene mreže najviše koriste, upotrijebit ćemo metodu ankete. Dakle, deskriptivna istraživanja opisuju obilježja pojava ili obilježja relacija između varijabli koje čine pojavu (npr. utvrđuje se intenzitet korelacije ili se testira statistička značajnost razlika prikupljenih na uzorku), ali posredstvom njih nije moguće utvrditi kauzalne veze, tj. uzročno-posljedične odnose između varijabli. Za tu svrhu koriste se kauzalna istraživanja. Glavno pitanje koje ovo istraživanje postavlja jest: „Uzrokuje li pojava X pojavu Y?“ Za razliku od deskriptivnih istraživanja, koja opisuju pojave, utvrđuju kvantitativne manifestacije pojava ili eventualno utvrđuju snagu povezanosti između varijabli, kauzalna istraživanja smjeraju objasniti uzročno-posljedične odnose između pojava. Najčešće se provode metodom eksperimenta na način da istraživač aktivno manipulira jednom nezavisnom varijablom (ili grupom varijabli) kako bi proučio njihov učinak na tzv. zavisnu varijablu. Kao što smo napomenuli, od prvih dana svog utemeljenja, komunikologija se razvijala kao primijenjena, tj. praktična i kao fundamentalna znanstvena disciplina. Važan razlog njenog nastanka kao znanstvene discipline upravo je izgradnja instrumentalnog znanja, znanja „potrebnog za rješavanje konkretnih problema u gospodarskoj, vojnoj i političkoj uporabi medija za reklamu i propagandu“ (Kunczik i Zipfel, 2006: 32). Paralelno s tim praktičnim razlozima, uspostavljala se i njena teorijska osnova, tj. gomilanje instrumentalnog znanja kao posljedicu je imalo razvoj i propozicijskog znanja o suodnosu medija i društva, utjecaju medija na pojedince, medijskim učincima i sl. Upravo zbog ovakvog, pomalo nespecifičnog razvojnog puta, u idućem poglavlju predočeni su istraživački problemi kojima su se bavili utemeljitelji komunikologije i iz čijeg se rada fundirala komunikologija kao znanstvena disciplina.