23 Utemeljena teorija i kodiranje

Kao što smo naveli, intervjui i fokus grupe rezultiraju obiljem kvalitativnog materijala. Prvi korak u njegovom sređivanju, a što je preduvjet interpretacije, izrada je transkripata. Drugi korak je sređivanje podataka, tj. uvođenje reda u podatke, a provodi se posredstvom procesa kodiranja, tj. kategoriziranja i smislenog povezivanja iskaza, odgovora i stavova sudionika intervjua ili fokus grupa. Proces kodiranja, njegove faze i obilježja iscrpno objašnjava tzv. utemeljena teorija (eng. Grounded Theory). Ova metodološka strategija, ili svojevrsna normativna znanstvena teorija, pruža vrlo korisne oslonce za analizu kvalitativnog materijala, posebice pruža odlično metodološko uporište za pristup analizi materijala prikupljenog dubinskim intervjuima ili fokus grupama. Utemeljenu teoriju (eng. Grounded Theory) fundirali su sociolozi Barney Glaser i Anselm Strauss. Predstavili su je u knjizi The Discovery of Grounded Theory: Strategies of Qualitative Research (1967). Smatrali su da istraživačka kultura u društvenim znanostima favorizira kvantitativnu verifikaciju te da podcjenjuje kvalitativne studije čiji je cilj generiranje teorija. Stoga su razvili metodološku strategiju koja razvija teorijske uvide o društvu temeljem podataka prikupljenih različitim kvalitativnim metodama istraživanja. Najznačajnije obilježje utemeljene teorije ono je prema kojem kvalitativno istraživanje ne kreće od postojeće teorije koju se pokušava testirati, nego kreće od prikupljanja podataka koji će pružiti razumljivu i dostatnu osnovu za oblikovanje novih znanstvenih teorija (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić 2016). Dakle, suština utemeljene teorije nalazi se u propoziciji da teorija nastaje iz podataka, a ne odvojeno od njih. To znači da istraživači ne započinju istraživanje s unaprijed formuliranim hipotezama ili teorijskim propozicijama, već dopuštaju da podaci koje prikupljaju sami oblikuju teorijske uvide i okvire. Upravo zbog toga se i u pripremi kvalitativnih istraživanja ne razvijaju istraživačke hipoteze, već se postavljaju generalizirana istraživačka pitanja. Prema propozicijama utemeljene teorije, najbolji uvidi i teorije proizlaze iz stvarnih, empirijskih podataka, a ne iz pretpostavki ili već postojećih teorijskih okvira. To ujedno i znači da se istraživači koji koriste ovaj pristup ohrabruju da njihovu analizu zadrže u granicama prikupljenih podataka. Dakle, naziv utemeljena teorija podrazumijeva proces generiranja, tj.

stvaranja teorije iz podataka, odnosno utemeljenje teorijskih konstrukata u podacima. Ona se razvija tijekom samog istraživačkog procesa kroz stalni proces dinamičke interakcije između prikupljanja i analize podataka. Ključne uporišne točke utemeljene teorije su metoda stalne usporedbe, teorijsko uzorkovanje te kodiranje (Jeđud, 2007: 87). Metoda stalne usporedbe ili „kruženje po podacima“ podrazumijeva da istraživač istovremeno prikuplja, analizira i povezuje podatke, i to kroz cijeli proces istraživanja. Dakle, istraživanje je otvoreni proces u kojem istraživač neprestano propituje svoje prethodne zaključke, validira ih i rekonceptualizira uslijed spoznaja do kojih dolazi tijekom istraživačkog procesa. Ovo načelo utemeljene teorije povezano je s teorijskim uzorkovanjem. Ono podrazumijeva proces prikupljanja podataka te selekciju građe koja se analizira na temelju njene relevantnosti za istraživačko pitanje, teoretsku poziciju, analitički okvir i teoriju koju razvijamo. Drugim riječima, uzorkovanje, tj. dodavanje novih empirijskih evidencija i empirijske građe u proces analize, vođeno je procesom same analize. Primjerice, ukoliko istraživač zaključi da je za potrebe proširivanja već donesenih zaključaka potreban novi korpus empirijskog materijala, on se naknadno uključuje u analizu. Teorijsko uzorkovanje se prekida kada se postigne teorijska zasićenost, tj. kada novi podaci više ne donose nove informacije. Kao što smo već spomenuli, prije početka završne faze u interpretaciji kvalitativnih podataka, poželjno je da se podaci klasificiraju i reduciraju, tj. da se uobliče u formu koja omogućuje lakšu interpretaciju. Zbog toga je proces kodiranja, tj. uvođenja reda u podatke, jedno od ključnih mjesta utemeljene teorije. Naime, prema autorima utemeljene teorije, teorija ne proizlazi iz sirovih podataka, već iz podataka koji su prema određenoj logici „dovedeni u red“. To je suština kodiranja. Tri razine kodiranja Kodiranje podrazumijeva grupiranje sličnih podataka, npr. iskaza prikupljenih fokus grupama, pri čemu se to grupiranje temelji na nekoj, najčešće tematskoj logici. Kodiranje je osnovni analitički postupak utemeljenje teorije (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić 2016). Ove autorice navode da danas postoje dvije ključne sistematizacije kodiranja, prema Corbin I Strauss (1990) te prema Charmaz (2011).

Detaljnije ćemo predstavit principe kodiranje koje su razvili Corbin i Strauss23. Oni razlikuju tri faze u kodiranju kvalitativnog materijala: otvoreno kodiranje, osno ili aksijalno kodiranje te selektivno kodiranje (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić 2016). 1. Otvoreno kodiranje (Open Coding) Otvoreno kodiranje je početna faza analize podataka u kojoj istraživači identificiraju i označavaju značajne grupe podataka (kao što su rečenice, izrazi ili događaji) koji mogu biti relevantni za istraživačko pitanje. Obuhvaća kompariranje podataka te definiranje sličnosti i razlika među podacima. Ova faza kodiranja povezuje se sa stvaranjem oznaka ili „etiketa“, što znači da se podaci, tj. kvalitativna građa, razvrstana prema sličnosti te identificirana kroz razlike, pokušavaju konceptualno imenovati, odnosno označiti (etiketirati) (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić, 2016: 51). Dakle, cilj otvorenog kodiranja jest prepoznati što više mogućih tema, kategorija i fenomena u podacima, bez prethodnih pretpostavki. U ovoj fazi uspostavljeni kodovi služe kao temelj za kasnije faze kodiranja. 2. Aksijalno / osno kodiranje Provodi se nakon što su podaci inicijalno kodirani u fazi otvorenog kodiranja. Ovdje se nastoji povezati različite kategorije i kodove iz prve faze. Cilj je stvoriti međusobne veze između kodova i razumjeti kako se pojedini aspekti podataka odnose na središnje pojmove ili tematske kategorije. U ovoj fazi se traže uzročno-posljedične veze, kontrasti i varijacije, te se razvijaju centralne kategorije koje objašnjavaju glavne fenomene. Istraživači postavljaju pitanja poput: “Kako ove kategorije djeluju zajedno?”, “Koji su uzroci i posljedice ovih kategorija?”, “Koje su relacije između njih?” 3. Selektivno kodiranje (Selective Coding) Selektivno kodiranje je posljednja faza kodiranja u utemeljenoj teoriji. Ona pretpostavlja da već imamo razvijene dostatne kategorije. U ovoj fazi kodiranja istraživači se fokusiraju na razvijanje središnje kategorije koja najbolje objašnjava sve ostale kategorije i fenomene 23 Za detaljnije upoznavanje s procesom kodiranja koje je razvila Charmatz, pogledati Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić 2016. str. 53-56.

identificirane tijekom otvorenog i osnog kodiranja. Selektivno kodiranje podrazumijeva integriranje i povezivanje kategorija u koherentnu, središnju teorijsku cjelinu. Ideja središnje kategorije jest da daje „jasnu sliku koja tu kategoriju ili konceptualnu etiketu integrira u cjelokupnu analizu“ (Corbin i Strauss, 1990: 14, prema Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić, 2016: 52). Središnja kategorija je jedna vrsta nadkategorije; ona integrira sve konceptualne oznake, potkategorije i niže kategorije. Središnja kategorija ima sposobnost da efektno i dostatno objašnjava fenomen koji se istražuje (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić, 2016: 52). Ova faza kodiranja ključna je za razvoj teorije jer u njoj istraživači destiliraju najvažniju, sveobuhvatnu kategoriju koja objašnjava glavnu dinamiku istraživane teme. Dakle, na određeni način središnja kategorija predstavlja suštinu teorije koja se pojavljuje nakon analize podataka. Važno je napomenuti da je kodiranje ključni interpretativni proces u kvalitativnim istraživanjima. Iako se kodiranje danas obavlja posredstvom računalnih programa za kvalitativnu obradu podataka (npr. Atlas.ti, NVivo, MaxQDA24) važno je istaknuti da je riječ o izrazito kreativnoj fazi kvalitativnog istraživanja, a čiji ishod ovisi o brojnim čimbenicima – od toga koliko istraživač poznaje problematiku istraživanja, njegovih interpretativnih sposobnosti kao i sposobnosti konceptualiziranja, pa do vremena koje je potrebno uložiti u sve faze kodiranja, kao i revidiranje kodiranja. Naime, kodiranje nije linearan proces. Kvaliteta ishoda kodiranja u velikoj mjeri ovisi o tome u kojoj je mjeri istraživač spreman „kružiti po podacima“, uspoređivati ih, povezivati, odustajati od postojećih kategorija ili stvarati nove. To znači da bi istraživač trebao ostati empirijski osjetljiv i fleksibilan kroz cijeli istraživački proces, tj. da ne bi trebao biti dogmatičan u pogledu konstruiranih kodova, već da bi ih trebao mijenjati ako procijeni da ne pristaju novim podacima koji se pojavljuju. Dakle, kodiranje nije mehaničko označavanje kvalitativnog materijala, već dinamičan i refleksivan proces u kojem istraživač stalno iznova preispituje svoje uvide, razvija kategorije i traži njihove međusobne odnose. 24 Uz kodiranje, programski paketi za kvalitativnu obradu podatak pružaju niz drugih funkcionalnosti, npr. analizu relacija između koncepata i tema, vizualizaciju podataka Vizualizacije (word clouds, modeli, grafovi) povezivanje citata s teorijskim izvorima, uvoz podatak iz drugih izvora i sl.

Također, bez obzira na to što produžava vrijeme potrebno za analizu podataka, kodiranje doprinosi smanjenju subjektivnosti u interpretativnom procesu te olakšava zaključivanje. Na temelju čak i jednostavnog, tzv. baznog kodiranja, puno je vjerojatnije da će „koncept izrasti iz podataka“. Istraživači će jednostavnije predočiti svoje spoznaje, a zaključci će biti transparentniji, tj. bit će razvidnije kako su utemeljeni u podacima. Samo na taj način moguće je razviti valjanu teoriju koja je utemeljena na podacima. Nakon što je empirijski materijal kodiran, kreće se u pisanje istraživačkog izvještaja. U njemu trebaju biti prezentirane najvažnije kategorije empirijskih podataka koje su utvrđene u procesu obrade te zaključci koji se mogu donijeti na temelju njihove analize. Također, u istraživanje je potrebno uvrstiti i citate iskaza sudionika kako bi se legitimirao proces kodiranja, ali i kako bi se pokazala neposredna razmišljanja sugovornika o predmetu istraživanja. Primjer kodiranja kvalitativnog materijala prema Corbin i Strauss Provedeno je deset dubinskih intervjua s građanima Pule kako bi se istražila njihova percepcija grada, kvalitete života u Puli i obilježja Pule kao specifičnog urbanog centra. Neki od prikupljenih odgovora su sljedeći: “rimski grad”, položaj uz more, ni premali ni prevelik, mirniji život, ni grad – ni selo, život bez stresa, sve je nadohvat ruke, tolerancija prema ljudima različitih vjera i nacija, suživot, nema velikih socijalnih razlika, politički sukobi u zoni “normalnog”, brojne povijesne atrakcije, idealan omjer veličine grada i broja stanovnika, arena, hrvatska verzija multikulturalizma, lakše za obitelj, “blizu kontinentu”, austro-ugarska na moru, opušteniji život, blizu turistima iz EU, mediteran na kontinentu, konsenzus oko bitnih političkih pitanja. Ovi odgovori kodirani su shodno preporukama Corbina i Straussa Inicijalno kodiranje Kod br. 1. Optimalna veličina grada: ni premali ni prevelik, niti grad niti selo, idealan omjer veličine grada i broja stanovnika. Kod br. 2. Lakša organizacija svakodnevnice: mirniji, opušteniji život, život bez stresa, lakše za obitelj, sve je nadohvat ruke. Kod br. 3. Tolerantnost: tolerancija prema ljudima različitih vjera i nacija, suživot, hrvatska verzija multikulturalizma

Kod b4. Nekonfliktnost: nema velikih socijalnih razlika, konsenzus oko bitnih pitanja, politički sukobi u zoni “normalnog”. Kod br. 5. Povijest: brojne povijesne atrakcije, arena, “rimski grad”. Kod br. 6. Geografski položaj:- položaj uz more, “blizu kontinentu”, austro-ugarska na moru, blizu turistima iz EU, mediteran na kontinentu. Osno kodiranje Inicijalni kodovi Osni kodovi Kod br. 1: Optimalna veličina grada – ni premali ni prevelik, niti grad niti selo, idealan omjer veličine grada i broja stanovnika. „Grad po mjeri Kod br. 2: Lakša organizacija svakodnevnice - mirniji, opušteniji čovjeka“ život, život bez stresa, lakše za obitelj, sve je nadohvat ruke. Kod br. 3: Tolerantnost – tolerancija prema ljudima različitih vjera i „Društvena nacija, suživot, hrvatska verzija multikulturalizma stabilnost i Kod b4. 4: Nekonfliktnost – nema velikih socijalnih razlika, sigurnost“ konsenzus oko bitnih pitanja, politički sukobi u zoni “normalnog”. Kod br. 5: Povijest - brojne povijesne atrakcije, arena, “rimski grad”. „Bogata tradicija i Kod br. 6: Geografski položaj - položaj uz more, “blizu kontinentu”, povoljan geografski austro-ugarska na moru, blizu turistima iz EU, mediteran na položaj“ kontinentu.

Seletktivno kodiranje Optimalna veličina Grad po mjeri čovjeka Lakša organizacija svakodnevnice Grad ugodan za život / siguran / miran / bez konflikata – nekonfliktna urbana zajednica Tolerantnost Socijalna stabilnost SREDIŠNJA KATEGORIJA Nekonfliktnost Miran grad bogate urbane povijesti i kvalitetnog života u sadašnjosti Povijest Bogata tradicija i povoljan geografski položaj Geografski položaj položaje Tumačenje ishoda kodiranja: Pula se od njenih stanovnika doživljava kao grad bogate urbane povijesti i kvalitetnog života u sadašnjosti. Njena bogata povijest te povoljan geografski položaj određuju i njegovu sadašnjost. Obilježava ju kvalitetan urbani ambijent, sigurnost, niska razina konflikta te društvena tolerancija. Pula je grad po mjeri građana – grad optimalne veličine u kojem je kvalitetno moguće organizirati svakodnevnice socijalni život.

# Utemeljena teorija i kodiranje Kao što smo naveli, intervjui i fokus grupe rezultiraju obiljem kvalitativnog materijala. Prvi korak u njegovom sređivanju, a što je preduvjet interpretacije, izrada je transkripata. Drugi korak je sređivanje podataka, tj. uvođenje reda u podatke, a provodi se posredstvom procesa kodiranja, tj. kategoriziranja i smislenog povezivanja iskaza, odgovora i stavova sudionika intervjua ili fokus grupa. Proces kodiranja, njegove faze i obilježja iscrpno objašnjava tzv. utemeljena teorija (eng. Grounded Theory). Ova metodološka strategija, ili svojevrsna normativna znanstvena teorija, pruža vrlo korisne oslonce za analizu kvalitativnog materijala, posebice pruža odlično metodološko uporište za pristup analizi materijala prikupljenog dubinskim intervjuima ili fokus grupama. Utemeljenu teoriju (eng. Grounded Theory) fundirali su sociolozi Barney Glaser i Anselm Strauss. Predstavili su je u knjizi The Discovery of Grounded Theory: Strategies of Qualitative Research (1967). Smatrali su da istraživačka kultura u društvenim znanostima favorizira kvantitativnu verifikaciju te da podcjenjuje kvalitativne studije čiji je cilj generiranje teorija. Stoga su razvili metodološku strategiju koja razvija teorijske uvide o društvu temeljem podataka prikupljenih različitim kvalitativnim metodama istraživanja. Najznačajnije obilježje utemeljene teorije ono je prema kojem kvalitativno istraživanje ne kreće od postojeće teorije koju se pokušava testirati, nego kreće od prikupljanja podataka koji će pružiti razumljivu i dostatnu osnovu za oblikovanje novih znanstvenih teorija (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić 2016). Dakle, suština utemeljene teorije nalazi se u propoziciji da teorija nastaje iz podataka, a ne odvojeno od njih. To znači da istraživači ne započinju istraživanje s unaprijed formuliranim hipotezama ili teorijskim propozicijama, već dopuštaju da podaci koje prikupljaju sami oblikuju teorijske uvide i okvire. Upravo zbog toga se i u pripremi kvalitativnih istraživanja ne razvijaju istraživačke hipoteze, već se postavljaju generalizirana istraživačka pitanja. Prema propozicijama utemeljene teorije, najbolji uvidi i teorije proizlaze iz stvarnih, empirijskih podataka, a ne iz pretpostavki ili već postojećih teorijskih okvira. To ujedno i znači da se istraživači koji koriste ovaj pristup ohrabruju da njihovu analizu zadrže u granicama prikupljenih podataka. Dakle, naziv utemeljena teorija podrazumijeva proces generiranja, tj. stvaranja teorije iz podataka, odnosno utemeljenje teorijskih konstrukata u podacima. Ona se razvija tijekom samog istraživačkog procesa kroz stalni proces dinamičke interakcije između prikupljanja i analize podataka. Ključne uporišne točke utemeljene teorije su metoda stalne usporedbe, teorijsko uzorkovanje te kodiranje (Jeđud, 2007: 87). Metoda stalne usporedbe ili „kruženje po podacima“ podrazumijeva da istraživač istovremeno prikuplja, analizira i povezuje podatke, i to kroz cijeli proces istraživanja. Dakle, istraživanje je otvoreni proces u kojem istraživač neprestano propituje svoje prethodne zaključke, validira ih i rekonceptualizira uslijed spoznaja do kojih dolazi tijekom istraživačkog procesa. Ovo načelo utemeljene teorije povezano je s teorijskim uzorkovanjem. Ono podrazumijeva proces prikupljanja podataka te selekciju građe koja se analizira na temelju njene relevantnosti za istraživačko pitanje, teoretsku poziciju, analitički okvir i teoriju koju razvijamo. Drugim riječima, uzorkovanje, tj. dodavanje novih empirijskih evidencija i empirijske građe u proces analize, vođeno je procesom same analize. Primjerice, ukoliko istraživač zaključi da je za potrebe proširivanja već donesenih zaključaka potreban novi korpus empirijskog materijala, on se naknadno uključuje u analizu. Teorijsko uzorkovanje se prekida kada se postigne teorijska zasićenost, tj. kada novi podaci više ne donose nove informacije. Kao što smo već spomenuli, prije početka završne faze u interpretaciji kvalitativnih podataka, poželjno je da se podaci klasificiraju i reduciraju, tj. da se uobliče u formu koja omogućuje lakšu interpretaciju. Zbog toga je proces kodiranja, tj. uvođenja reda u podatke, jedno od ključnih mjesta utemeljene teorije. Naime, prema autorima utemeljene teorije, teorija ne proizlazi iz sirovih podataka, već iz podataka koji su prema određenoj logici „dovedeni u red“. To je suština kodiranja. Tri razine kodiranja Kodiranje podrazumijeva grupiranje sličnih podataka, npr. iskaza prikupljenih fokus grupama, pri čemu se to grupiranje temelji na nekoj, najčešće tematskoj logici. Kodiranje je osnovni analitički postupak utemeljenje teorije (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić 2016). Ove autorice navode da danas postoje dvije ključne sistematizacije kodiranja, prema Corbin I Strauss (1990) te prema Charmaz (2011). Detaljnije ćemo predstavit principe kodiranje koje su razvili Corbin i Strauss23. Oni razlikuju tri faze u kodiranju kvalitativnog materijala: otvoreno kodiranje, osno ili aksijalno kodiranje te selektivno kodiranje (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić 2016). 1. Otvoreno kodiranje (Open Coding) Otvoreno kodiranje je početna faza analize podataka u kojoj istraživači identificiraju i označavaju značajne grupe podataka (kao što su rečenice, izrazi ili događaji) koji mogu biti relevantni za istraživačko pitanje. Obuhvaća kompariranje podataka te definiranje sličnosti i razlika među podacima. Ova faza kodiranja povezuje se sa stvaranjem oznaka ili „etiketa“, što znači da se podaci, tj. kvalitativna građa, razvrstana prema sličnosti te identificirana kroz razlike, pokušavaju konceptualno imenovati, odnosno označiti (etiketirati) (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić, 2016: 51). Dakle, cilj otvorenog kodiranja jest prepoznati što više mogućih tema, kategorija i fenomena u podacima, bez prethodnih pretpostavki. U ovoj fazi uspostavljeni kodovi služe kao temelj za kasnije faze kodiranja. 2. Aksijalno / osno kodiranje Provodi se nakon što su podaci inicijalno kodirani u fazi otvorenog kodiranja. Ovdje se nastoji povezati različite kategorije i kodove iz prve faze. Cilj je stvoriti međusobne veze između kodova i razumjeti kako se pojedini aspekti podataka odnose na središnje pojmove ili tematske kategorije. U ovoj fazi se traže uzročno-posljedične veze, kontrasti i varijacije, te se razvijaju centralne kategorije koje objašnjavaju glavne fenomene. Istraživači postavljaju pitanja poput: "Kako ove kategorije djeluju zajedno?", "Koji su uzroci i posljedice ovih kategorija?", "Koje su relacije između njih?" 3. Selektivno kodiranje (Selective Coding) Selektivno kodiranje je posljednja faza kodiranja u utemeljenoj teoriji. Ona pretpostavlja da već imamo razvijene dostatne kategorije. U ovoj fazi kodiranja istraživači se fokusiraju na razvijanje središnje kategorije koja najbolje objašnjava sve ostale kategorije i fenomene 23 Za detaljnije upoznavanje s procesom kodiranja koje je razvila Charmatz, pogledati Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić 2016. str. 53-56. identificirane tijekom otvorenog i osnog kodiranja. Selektivno kodiranje podrazumijeva integriranje i povezivanje kategorija u koherentnu, središnju teorijsku cjelinu. Ideja središnje kategorije jest da daje „jasnu sliku koja tu kategoriju ili konceptualnu etiketu integrira u cjelokupnu analizu“ (Corbin i Strauss, 1990: 14, prema Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić, 2016: 52). Središnja kategorija je jedna vrsta nadkategorije; ona integrira sve konceptualne oznake, potkategorije i niže kategorije. Središnja kategorija ima sposobnost da efektno i dostatno objašnjava fenomen koji se istražuje (Škrbić Alempijević, Potkonjak i Rubić, 2016: 52). Ova faza kodiranja ključna je za razvoj teorije jer u njoj istraživači destiliraju najvažniju, sveobuhvatnu kategoriju koja objašnjava glavnu dinamiku istraživane teme. Dakle, na određeni način središnja kategorija predstavlja suštinu teorije koja se pojavljuje nakon analize podataka. Važno je napomenuti da je kodiranje ključni interpretativni proces u kvalitativnim istraživanjima. Iako se kodiranje danas obavlja posredstvom računalnih programa za kvalitativnu obradu podataka (npr. Atlas.ti, NVivo, MaxQDA24) važno je istaknuti da je riječ o izrazito kreativnoj fazi kvalitativnog istraživanja, a čiji ishod ovisi o brojnim čimbenicima – od toga koliko istraživač poznaje problematiku istraživanja, njegovih interpretativnih sposobnosti kao i sposobnosti konceptualiziranja, pa do vremena koje je potrebno uložiti u sve faze kodiranja, kao i revidiranje kodiranja. Naime, kodiranje nije linearan proces. Kvaliteta ishoda kodiranja u velikoj mjeri ovisi o tome u kojoj je mjeri istraživač spreman „kružiti po podacima“, uspoređivati ih, povezivati, odustajati od postojećih kategorija ili stvarati nove. To znači da bi istraživač trebao ostati empirijski osjetljiv i fleksibilan kroz cijeli istraživački proces, tj. da ne bi trebao biti dogmatičan u pogledu konstruiranih kodova, već da bi ih trebao mijenjati ako procijeni da ne pristaju novim podacima koji se pojavljuju. Dakle, kodiranje nije mehaničko označavanje kvalitativnog materijala, već dinamičan i refleksivan proces u kojem istraživač stalno iznova preispituje svoje uvide, razvija kategorije i traži njihove međusobne odnose. 24 Uz kodiranje, programski paketi za kvalitativnu obradu podatak pružaju niz drugih funkcionalnosti, npr. analizu relacija između koncepata i tema, vizualizaciju podataka Vizualizacije (word clouds, modeli, grafovi) povezivanje citata s teorijskim izvorima, uvoz podatak iz drugih izvora i sl. Također, bez obzira na to što produžava vrijeme potrebno za analizu podataka, kodiranje doprinosi smanjenju subjektivnosti u interpretativnom procesu te olakšava zaključivanje. Na temelju čak i jednostavnog, tzv. baznog kodiranja, puno je vjerojatnije da će „koncept izrasti iz podataka“. Istraživači će jednostavnije predočiti svoje spoznaje, a zaključci će biti transparentniji, tj. bit će razvidnije kako su utemeljeni u podacima. Samo na taj način moguće je razviti valjanu teoriju koja je utemeljena na podacima. Nakon što je empirijski materijal kodiran, kreće se u pisanje istraživačkog izvještaja. U njemu trebaju biti prezentirane najvažnije kategorije empirijskih podataka koje su utvrđene u procesu obrade te zaključci koji se mogu donijeti na temelju njihove analize. Također, u istraživanje je potrebno uvrstiti i citate iskaza sudionika kako bi se legitimirao proces kodiranja, ali i kako bi se pokazala neposredna razmišljanja sugovornika o predmetu istraživanja. Primjer kodiranja kvalitativnog materijala prema Corbin i Strauss Provedeno je deset dubinskih intervjua s građanima Pule kako bi se istražila njihova percepcija grada, kvalitete života u Puli i obilježja Pule kao specifičnog urbanog centra. Neki od prikupljenih odgovora su sljedeći: “rimski grad”, položaj uz more, ni premali ni prevelik, mirniji život, ni grad – ni selo, život bez stresa, sve je nadohvat ruke, tolerancija prema ljudima različitih vjera i nacija, suživot, nema velikih socijalnih razlika, politički sukobi u zoni “normalnog”, brojne povijesne atrakcije, idealan omjer veličine grada i broja stanovnika, arena, hrvatska verzija multikulturalizma, lakše za obitelj, “blizu kontinentu”, austro-ugarska na moru, opušteniji život, blizu turistima iz EU, mediteran na kontinentu, konsenzus oko bitnih političkih pitanja. Ovi odgovori kodirani su shodno preporukama Corbina i Straussa Inicijalno kodiranje Kod br. 1. Optimalna veličina grada: ni premali ni prevelik, niti grad niti selo, idealan omjer veličine grada i broja stanovnika. Kod br. 2. Lakša organizacija svakodnevnice: mirniji, opušteniji život, život bez stresa, lakše za obitelj, sve je nadohvat ruke. Kod br. 3. Tolerantnost: tolerancija prema ljudima različitih vjera i nacija, suživot, hrvatska verzija multikulturalizma Kod b4. Nekonfliktnost: nema velikih socijalnih razlika, konsenzus oko bitnih pitanja, politički sukobi u zoni “normalnog”. Kod br. 5. Povijest: brojne povijesne atrakcije, arena, “rimski grad”. Kod br. 6. Geografski položaj:- položaj uz more, “blizu kontinentu”, austro-ugarska na moru, blizu turistima iz EU, mediteran na kontinentu. Osno kodiranje Inicijalni kodovi Osni kodovi Kod br. 1: Optimalna veličina grada – ni premali ni prevelik, niti grad niti selo, idealan omjer veličine grada i broja stanovnika. „Grad po mjeri Kod br. 2: Lakša organizacija svakodnevnice - mirniji, opušteniji čovjeka“ život, život bez stresa, lakše za obitelj, sve je nadohvat ruke. Kod br. 3: Tolerantnost – tolerancija prema ljudima različitih vjera i „Društvena nacija, suživot, hrvatska verzija multikulturalizma stabilnost i Kod b4. 4: Nekonfliktnost – nema velikih socijalnih razlika, sigurnost“ konsenzus oko bitnih pitanja, politički sukobi u zoni “normalnog”. Kod br. 5: Povijest - brojne povijesne atrakcije, arena, “rimski grad”. „Bogata tradicija i Kod br. 6: Geografski položaj - položaj uz more, “blizu kontinentu”, povoljan geografski austro-ugarska na moru, blizu turistima iz EU, mediteran na položaj“ kontinentu. Seletktivno kodiranje Optimalna veličina Grad po mjeri čovjeka Lakša organizacija svakodnevnice Grad ugodan za život / siguran / miran / bez konflikata – nekonfliktna urbana zajednica Tolerantnost Socijalna stabilnost SREDIŠNJA KATEGORIJA Nekonfliktnost Miran grad bogate urbane povijesti i kvalitetnog života u sadašnjosti Povijest Bogata tradicija i povoljan geografski položaj Geografski položaj položaje Tumačenje ishoda kodiranja: Pula se od njenih stanovnika doživljava kao grad bogate urbane povijesti i kvalitetnog života u sadašnjosti. Njena bogata povijest te povoljan geografski položaj određuju i njegovu sadašnjost. Obilježava ju kvalitetan urbani ambijent, sigurnost, niska razina konflikta te društvena tolerancija. Pula je grad po mjeri građana – grad optimalne veličine u kojem je kvalitetno moguće organizirati svakodnevnice socijalni život.