21 Intervju

Intervju se najčešće koristi kada se želi doprijeti do mišljenja i stavova pojedinaca o određenoj temi ili određenom fenomenu. Omogućuje istraživaču da sasluša sudionika istraživanja, tj. da iz prve ruke čuje njegova razmišljanja, stavove ili pojedine momente iz njegova životnog iskustva. Jedan od uobičajenih zahtjeva intervjua jest uspostavljanje prisnog odnosa između istraživača i sudionika istraživanja, što osigurava da pitanja, kao i odgovori, idu „u dubinu“, tj. omogućuje sudioniku opširno obrazloženje i tumačenje stavova, navika, ponašanja i emocionalnih stanja. Zbog tog razloga kao sinonim vrlo često se koristi i naziv dubinski intervju (eng. in-depth interview). Zbog toga ovu vrstu intervjua ne treba miješati s uobičajenim novinarskim intervjuom. Dok je novinarski intervju najčešće usmjeren na dobivanje informacija koje su zanimljive široj javnosti, često je vremenski ograničen i strukturiran oko neke društveno aktualne teme, dubinski intervju ima primarno znanstvenu svrhu. Njegov je cilj posredstvom dubinske komunikacije sustavno i metodički prikupiti podatke koji će omogućiti dublje razumijevanje određenog fenomena, iskustva ili društvenog procesa. U najvećem broju slučajeva intervju se provodi kao „nedirektivni“ intervju. To znači da je struktura intervjua ograničena tematikom, ali istovremeno i otvorena za njezino proširivanje. Drugim riječima, sudionik istraživanja raspravlja ili diskutira o definiranoj temi, a ne odgovara na specifična pitanja koja iziskuju odgovore tipa da ili ne, slažem se ili ne slažem se i tsl. Isto tako, iako postoji definirana tema samog intervjua, intervjuer je slobodan voditi intervju u različitim smjerovima ovisno o pojedinom sudioniku istraživanja. Prema tome, ukoliko se za to ukaže potreba, intervjuer tijekom vođenja intervjua ima slobodu kreirati nova, dodatna pitanja, a ne samo ona koja su predviđena tzv. protokolom ili vodičem za intervju. To je ujedno i razlog zbog kojeg se intervju najčešće provodi u formi polustrukturiranog intervjua. To znači da postoji unaprijed pripremljen skup tematskih cjelina i okvirnih pitanja, ali redoslijed njihova postavljanja i način formulacije mogu varirati. Takva fleksibilnost omogućuje prilagodbu intervjua specifičnostima svake pojedinog sudionika istraživanja. Ovaj naziv također se često koristi kao sinonim za metodu intervjua / dubinskog intervjua. Intervju se može primijeniti u različitim situacijama. Može se koristiti u eksploratornim istraživanjima, kao sredstvo upoznavanja istraživača s nekom problematikom koja je predmet

njegovog znanstvenog interesa. Primjerice, ukoliko istraživač želi detaljno istražiti korištenje pametnih telefona u adolescentskoj dobi te utvrditi različite psihosocijalne pokretače njihovog intenzivnog korištenja, to može učiniti na način da prvo provede istraživanje metodom intervjua, a zatim metodom ankete21. Posredstvom intervjua istraživač će doći u doticaj s neposrednim iskustvima, stavovima i mišljenjima adolescenata o korištenju pametnih telefona. Ta saznanja zatim može iskoristiti u pripremi ankete. Dakle, intervjui su dobro metodsko rješenje za početnu eksploraciju područja kojeg se želi detaljno istražiti. Također, oni su vrlo pogodni u slučajevima kada se istražuju pripadnici nekih rijetkih populacija. Primjerice, stručnjaci u određenom području. Isto tako koriste se prilikom istraživanja tema koje mogu biti potencijalno neugodne za sudionike istraživanja, koje su socijalo osjetljive, tj. kada je potrebno jamčiti visoki stupanj anonimnosti sudionika istraživanja. Intervju se može koristiti i kao sredstvo bolje interpretacije kvantitativnih podataka, npr. kada se žele objasniti ili produbiti, proširiti spoznaje do kojih se došlo anketnim istraživanjem. U takvim slučajevima nakon realizacije anketnog istraživanja može se napraviti dodatno istraživanje posredstvom intervjua. Generalno gledajući, intervjui se najčešće koriste u slučajevima kada se istraživanjem želi: • dobiti iscrpniji, dublji, bolji uvid u stavove i razmišljanje pojedinaca; • objasniti podrijetlo stavova i razmišljanja; • tipologizirati određene obrasce mišljenja, stavova ili ponašanja; • steći uvid u iskustvo ljudi; • istražiti i opisati motive koji pokreću ljude na određene akcije; • doći do interpretacije pojedinaca o pojedinim događajima iz njihovog života ili njihove društvene okoline; • opisati emocije, vrednovanje i analizu neke situacije. Danas se intervjui intenzivno primjenjuju u brojnim komunikološkim istraživanjima. Primjerice, istraživanje medijskih učinaka tema je koja je jako pogodna za istraživanje ovom metodom. Posredstvom intervjua može se doći do niza evidencija konzumenata različitih medija i medijskih sadržaja o tome kako doživljavaju medije, kako mediji utječu na formiranje njihovih stavova imaju li utjecaja na njihovo ponašanje i sl. Također, intervju je vrlo prikladna 21 Vidi Ivasović Burić

metoda za istraživanja navika u konzumaciji medija i medijskih sadržaja. Primjerice, kroz intervju se mogu prikupiti iscrpna objašnjenja o tome zbog čega pojedinci mijenjaju svoje prakse u konzumaciji medija ili zbog čega imaju veću razinu povjerenja u neke medije. Također, intervju je korisna metoda kada se želi istražiti na koji način pojedinci interpretiraju pojedine medijske objave i pojedine medijske poruke. Posredstvom intervjua može se doći do „tipičnih“ tumačenja pojedinih medijskih sadržaja i njihovih obilježja od strane sudionika istraživanja. Vođenje intervjua Intervju se uvijek provodi u formi razgovora „jedan na jedan“. Obično se provodi na mjestu koje predloži sam sudionik istraživanja (kućanstvo, ured i sl.). Uglavnom traje od 40 minuta do dva sata. Početak intervjua vrlo je bitna faza od koje u velikoj mjeri ovisi hoće li intervju biti uspješan ili ne (isto vrijedi i za fokus-grupe). Na početku intervjua potrebno je uspostaviti kontakt s ispitanikom te steći njegovo povjerenje. Naime, svaki je intervju za ispitanika pomalo neprirodna situacija. On se nalazi u centru pažnje, od njega se nešto očekuje, treba izražavati svoje mišljenje i govoriti o svojim iskustvima. To za ljude u velikom broju slučajeva može biti izvor neugode, što posljedično može rezultirati i različitim inhibicijama – npr. neiskrenošću, davanjem djelomičnih odgovora, brzanjem i sl. Stoga je bitno da intervjuer prilikom započinjanja intervjua stvori atmosferu povjerenja. To podrazumijeva upoznavanje ispitanika s temom intervjua, informiranje o metodi – slobodnom razgovoru u kojem nema točnih i netočnih odgovora, koji nije test, u kojem se razgovara o određenoj temi – objašnjenje razloga zbog kojih je izabrani ispitanik osoba čije se mišljenje želi spoznati i sl. Tek nakon toga potrebno je započeti s intervjuom. Intervju se obavlja temeljem tzv. vodiča za intervju ili protokola za intervju. On ima sličnu funkciju kao upitnik u anketnom istraživanju. Služi kako bi se pomoću njega vodio i usmjeravao razgovor. Međutim, za razliku od upitnika, u vodiču nisu prisutna pitanja s ponuđenim opcijama odgovora. Ponuđena su slabo strukturirana pitanja, tematske natuknice ili instrukcije za vođenje intervjua. Također, specifičnost metode intervjua jest ta da se predviđena pitanja ili teme razgovora ne moraju uvijek obrađivati na isti način i istim redoslijedom. Prema tome,

vodič treba razumjeti kao putokaz za razgovor. On prije svega služi kao podsjetnik na teme koje se moraju obraditi intervjuom. Dakle, zadatak intervjuera jest voditi intervju u smjeru koji naznačava vodič, obraditi teme koje su istaknute u vodiču, pri čemu postoji sloboda u pogledu načina vođenja intervjua. Zbog toga se kao važno obilježje metode intervjua obično ističe njegova „otvorenost“. To znači da intervjuer ima slobodu proširivati ili nadopunjavati postojeća pitanja ili postaviti nova pitanja za koja smatra da su relevantna, iako ona nisu predviđena samim vodičem. Takva pitanja mogu proizaći iz samih odgovora sudionika istraživanja na prethodno postavljena pitanja. Stoga je u procesu intervjuiranja ključna uloga intervjuera. On mora aktivno sudjelovati u intervjuu, pratiti izlaganje sudionika, biti aktivan sudionik intervjua kao komunikacijskog procesa, a ne isključivo osoba koja bilježi ono što sudionik govori22. Intervjuer mora postavljati relevantna potpitanja, tražiti objašnjenja prethodno pruženih odgovora, ako je potrebno dati primjere i sl. Pri tome je vrlo bitno da se poštuje „pravilo iscrpnosti“ u vođenju intervjua. Pravilo iscrpnosti podrazumijeva da intervjuer uvijek treba tražiti da sudionik istraživanja objasni svoje odgovore, tj. ne smije se zadovoljiti šturim, kratkim, nepotpunim odgovorima. Primjerice, pretpostavimo da je u projektu kojim se istražuje zadovoljstvo kvalitetom programa HRT-a u intervjuu postavljeno sljedeće pitanje te da je dobiven sljedeći odgovor: PITANJE: Zašto ste zadovoljni programom HRT-a? ODGOVOR: Dobro je, sve je ok, nemam se na što žaliti. U ovom slučaju intervjuer ne bi trebao biti zadovoljan pruženim odgovorom, već bi trebao nastaviti propitivati razloge zbog kojih se sugovornik „nema na što žaliti“, što znači „da je sve ok“, tj. tražiti produbljivanje i razjašnjenje pruženog odgovora. Bitno je da potpitanja koja logično slijede iz glavnog pitanja moraju biti postavljena, iako možda nisu izravno naznačena Važno je razlikovati legitimno vođenje intervjua od nedopuštenog usmjeravanja sudionika istraživanja. Iako je uloga intervjuera aktivna te podrazumijeva postavljanje potpitanja, razjašnjavanje i produbljivanje odgovora, intervjuer pritom ne smije sugerirati poželjne odgovore niti implicitno nametati vlastite interpretacije. Sugestivna pitanja (npr. ona koja u sebi već sadrže vrijednosni sud ili pretpostavku) mogu narušiti autentičnost iskaza te dovesti do iskrivljavanja podataka. Granica između vođenja i usmjeravanja nalazi se u namjeri i formulaciji pitanja. Dok je vođenje usmjereno na razjašnjavanje i produbljivanje značenja sudionikovih iskaza, usmjeravanje podrazumijeva pokušaj oblikovanja odgovora u skladu s očekivanjima istraživača. Upravo zbog toga kvaliteta intervjua uvelike ovisi o metodološkoj osjetljivosti i refleksivnosti intervjuera.

u vodiču. Jedino se na taj način osigurava realizacija zahtjeva iscrpnosti. Upravo zbog toga bitna je kontinuirana uključenost intervjuera u proces intervjua i njegova posvećenost. On mora pratiti način na koji sudionik intervjua odgovara i pravovremeno donositi odluke o tome koji odgovor sudionika iziskuje dodatno proširenje, što je potrebno iscrpnije propitati, što zahtijeva objašnjenje i tsl. Različite vrste potpitanja kojima se služe intervjueri kako bi se ispunio zahtjev iscrpnosti mogu se klasificirati na sljedeći način: • Otvoreno sondiranje: pitanja koja počinju sa kako, što, koji, kada i tko. Uspješno potiču odgovor i reduciraju opreznost (defanzivnost) sudionika istraživanja. • Usporedbe i kontrasti: pitanja su to koja od sudionika zahtijevaju da diskutiraju o sličnostima i razlikama. Ovaj tip pitanja pomaže sudioniku intervjua da razvije i izrazi svoje mišljenje. • Proširenje: pitanja koja se nastavljaju na već pružene informacije. • Pojašnjenje: pitanja koja traže dodatna objašnjena o nečem što je već rečeno. Također, kako bi potaknuo odgovore sudionika intervjua, intervjuer može koristiti različite stimulanse – slike, članke o nekoj temi, videoisječke itd. Prilikom vođenja intervjua intervjuer može svojim riječima ponoviti na koji je način shvatio odgovor sudionika istraživanja. Dakle, slobodan je ponuditi vlastitu interpretaciju odgovora kako bi od sudionika intervjua dobio potvrdu o tome je li pravilno razumio i pravilno interpretirao njegov odgovor. Na taj način posredno se osigurava veća valjanost samih nalaza istraživanja. Dakle, poželjno je da intervjuer kod važnih tema ili prilikom završetka intervjua: • ponovi svoje shvaćanje komentara sudionika služeći se svojim riječima; • pita sudionika je li njegova interpretacija ispravna i treba li nešto ispraviti; • provjeri je li zapamtio ono najbitnije što je sudionik istraživanja želio poručiti.

Temeljem svega navedenog za intervju se može ustvrditi da je riječ o metodi istraživanja koja u svojoj suštini predstavlja razgovor u formi „suradnje između sudionika i intervjuera“ i u kojem: • intervjuer ne bježi od vlastitih interpretacija odgovora sudionika istraživanja; • vođenje intervjua nalikuje pisanju priče u kojoj sudjeluju dva aktera; • vođenje intervjua predstavlja akt međusobne suradnje. Vođenje intervjua zahtijeva kombinaciju triju vještina: postavljanja pitanja, slušanja i vođenja bilješki. Naime, kao što smo napomenuli, aktivno slušanje pretpostavlja ujedno i pravilno vođenje intervjua, tj. ono je pretpostavka za postavljanje relevantnih pitanja i potpitanja koja izranjaju tijekom intervjua. Također, bitno je napomenuti da intervjuer prilikom vođenja intervjua uvijek vodi i bilješke. One ne podrazumijevaju bilježenje svega što sudionik navede, već bilježenje najbitnijih spoznaja do kojih dolazi tijekom samog intervjua, onih momenata koje intervjuer procjenjuje kao krucijalne te na koje treba obratiti posebnu pozornost prilikom interpretacije prikupljenih iskaza. Takve bilješke obično se vode ili u posebnoj bilježnici ili na marginama protokola za provođenje intervjua. Bitno je napomenuti da je uobičajena praksa pri vođenju intervjua snimanje tijeka intervjua diktafonom. Time se izbjegava mogućnost da istraživač prema svojim bilješkama parafrazira misli sudionika, što može imati konzekvence na valjanost interpretacije. Isto tako, snimljeni intervju štiti istraživača jer je ono što su sugovornici izrekli sačuvano u izvornom obliku. Snimljeni materijal omogućuje istraživaču i da ponovnim slušanjem intervjua stekne uvid u vlastite tehnike intervjuiranja kako bi ih usavršio. Snimanje ujedno pruža i zaštitu sudionicima u istraživanju jer će njihovi stavovi i mišljenja biti interpretirani onako kako su ih i izrazili (Seidman, 2006). Obrada podatka prikupljenih intervjuom i njihova interpretacija Prvi korak u obradi podataka je transkripcija snimljenog govornog materijala. Transkripcija podrazumijeva prenošenje odgovora sudionika istraživanja sa snimke u pisanu formu. Detaljna i pažljiva transkripcija, koja uključuje i verbalni i neverbalni dio (smijeh, stanke, uzdasi i sl.),

bitna je istraživačima iz razloga što naknadno mogu izvršiti analizu ne izostavljajući niti jedan dio intervjua (Seidman, 2006). Iako se u konkretnim istraživačkim praksama vrlo često s obradom podataka započinje tek nakon kraja terenskog rada, bolja je solucija poštivati princip simultanosti terenskog rada i interpretacije. Dakle, analizu podataka ne treba tretirati kao zasebnu fazu istraživanja, već kao fazu koja se odvija zajedno s prikupljanjem podataka. Drugim riječima, prilikom samog provođenja istraživanja istraživač treba voditi računa o tome kako interpretirati iskaze sudionika istraživanja te koja su njihova značenja u kontekstu onoga što se istraživanjem želi spoznati. Prije početka završne faze u interpretaciji podataka, poželjno je da se podaci klasificiraju i reduciraju, tj. da se uobliče u formu koja omogućuje lakšu interpretaciju. Naime, količina empirijskog materijala koja se prikuplja kvalitativnim istraživačkim projektima prilično je velika. Ona uključuje nevažne, manje važne i vrlo važne empirijske podatke. Shodno tome, interpretacija kvalitativnih podataka često nalikuje „probijanju kroz džunglu“, tj. iziskuje da se, uslijed potrebe fokusiranja na važne iskaze i podatke, eliminiraju oni manje važni. Taj postupak „sređivanja podataka“ obično se provodi posredstvom procesa kodiranja. Kodiranje pretpostavlja kategoriziranje/tipologiziranje iskaza, odgovora i stavova sudionika intervjua. To znači da po smislu ili po nekom drugom kriteriju identične ili slične iskaze grupiramo u kategorije kojima onda dajemo određeni naziv. Drugim riječima, suština procesa kodiranja jest reduciranje i klasificiranje ili etiketiranje prikupljenog empirijskog materijala. Proces kodiranja, njegove faze i obilježja iscrpno objašnjava tzv. utemeljena teorija (eng. grounded theory), koja je predstavljena u poglavlju Utemeljena teorija i kodiranje.

# Intervju Intervju se najčešće koristi kada se želi doprijeti do mišljenja i stavova pojedinaca o određenoj temi ili određenom fenomenu. Omogućuje istraživaču da sasluša sudionika istraživanja, tj. da iz prve ruke čuje njegova razmišljanja, stavove ili pojedine momente iz njegova životnog iskustva. Jedan od uobičajenih zahtjeva intervjua jest uspostavljanje prisnog odnosa između istraživača i sudionika istraživanja, što osigurava da pitanja, kao i odgovori, idu „u dubinu“, tj. omogućuje sudioniku opširno obrazloženje i tumačenje stavova, navika, ponašanja i emocionalnih stanja. Zbog tog razloga kao sinonim vrlo često se koristi i naziv dubinski intervju (eng. in-depth interview). Zbog toga ovu vrstu intervjua ne treba miješati s uobičajenim novinarskim intervjuom. Dok je novinarski intervju najčešće usmjeren na dobivanje informacija koje su zanimljive široj javnosti, često je vremenski ograničen i strukturiran oko neke društveno aktualne teme, dubinski intervju ima primarno znanstvenu svrhu. Njegov je cilj posredstvom dubinske komunikacije sustavno i metodički prikupiti podatke koji će omogućiti dublje razumijevanje određenog fenomena, iskustva ili društvenog procesa. U najvećem broju slučajeva intervju se provodi kao „nedirektivni“ intervju. To znači da je struktura intervjua ograničena tematikom, ali istovremeno i otvorena za njezino proširivanje. Drugim riječima, sudionik istraživanja raspravlja ili diskutira o definiranoj temi, a ne odgovara na specifična pitanja koja iziskuju odgovore tipa da ili ne, slažem se ili ne slažem se i tsl. Isto tako, iako postoji definirana tema samog intervjua, intervjuer je slobodan voditi intervju u različitim smjerovima ovisno o pojedinom sudioniku istraživanja. Prema tome, ukoliko se za to ukaže potreba, intervjuer tijekom vođenja intervjua ima slobodu kreirati nova, dodatna pitanja, a ne samo ona koja su predviđena tzv. protokolom ili vodičem za intervju. To je ujedno i razlog zbog kojeg se intervju najčešće provodi u formi polustrukturiranog intervjua. To znači da postoji unaprijed pripremljen skup tematskih cjelina i okvirnih pitanja, ali redoslijed njihova postavljanja i način formulacije mogu varirati. Takva fleksibilnost omogućuje prilagodbu intervjua specifičnostima svake pojedinog sudionika istraživanja. Ovaj naziv također se često koristi kao sinonim za metodu intervjua / dubinskog intervjua. Intervju se može primijeniti u različitim situacijama. Može se koristiti u eksploratornim istraživanjima, kao sredstvo upoznavanja istraživača s nekom problematikom koja je predmet njegovog znanstvenog interesa. Primjerice, ukoliko istraživač želi detaljno istražiti korištenje pametnih telefona u adolescentskoj dobi te utvrditi različite psihosocijalne pokretače njihovog intenzivnog korištenja, to može učiniti na način da prvo provede istraživanje metodom intervjua, a zatim metodom ankete21. Posredstvom intervjua istraživač će doći u doticaj s neposrednim iskustvima, stavovima i mišljenjima adolescenata o korištenju pametnih telefona. Ta saznanja zatim može iskoristiti u pripremi ankete. Dakle, intervjui su dobro metodsko rješenje za početnu eksploraciju područja kojeg se želi detaljno istražiti. Također, oni su vrlo pogodni u slučajevima kada se istražuju pripadnici nekih rijetkih populacija. Primjerice, stručnjaci u određenom području. Isto tako koriste se prilikom istraživanja tema koje mogu biti potencijalno neugodne za sudionike istraživanja, koje su socijalo osjetljive, tj. kada je potrebno jamčiti visoki stupanj anonimnosti sudionika istraživanja. Intervju se može koristiti i kao sredstvo bolje interpretacije kvantitativnih podataka, npr. kada se žele objasniti ili produbiti, proširiti spoznaje do kojih se došlo anketnim istraživanjem. U takvim slučajevima nakon realizacije anketnog istraživanja može se napraviti dodatno istraživanje posredstvom intervjua. Generalno gledajući, intervjui se najčešće koriste u slučajevima kada se istraživanjem želi: • dobiti iscrpniji, dublji, bolji uvid u stavove i razmišljanje pojedinaca; • objasniti podrijetlo stavova i razmišljanja; • tipologizirati određene obrasce mišljenja, stavova ili ponašanja; • steći uvid u iskustvo ljudi; • istražiti i opisati motive koji pokreću ljude na određene akcije; • doći do interpretacije pojedinaca o pojedinim događajima iz njihovog života ili njihove društvene okoline; • opisati emocije, vrednovanje i analizu neke situacije. Danas se intervjui intenzivno primjenjuju u brojnim komunikološkim istraživanjima. Primjerice, istraživanje medijskih učinaka tema je koja je jako pogodna za istraživanje ovom metodom. Posredstvom intervjua može se doći do niza evidencija konzumenata različitih medija i medijskih sadržaja o tome kako doživljavaju medije, kako mediji utječu na formiranje njihovih stavova imaju li utjecaja na njihovo ponašanje i sl. Također, intervju je vrlo prikladna 21 Vidi Ivasović Burić metoda za istraživanja navika u konzumaciji medija i medijskih sadržaja. Primjerice, kroz intervju se mogu prikupiti iscrpna objašnjenja o tome zbog čega pojedinci mijenjaju svoje prakse u konzumaciji medija ili zbog čega imaju veću razinu povjerenja u neke medije. Također, intervju je korisna metoda kada se želi istražiti na koji način pojedinci interpretiraju pojedine medijske objave i pojedine medijske poruke. Posredstvom intervjua može se doći do „tipičnih“ tumačenja pojedinih medijskih sadržaja i njihovih obilježja od strane sudionika istraživanja. Vođenje intervjua Intervju se uvijek provodi u formi razgovora „jedan na jedan“. Obično se provodi na mjestu koje predloži sam sudionik istraživanja (kućanstvo, ured i sl.). Uglavnom traje od 40 minuta do dva sata. Početak intervjua vrlo je bitna faza od koje u velikoj mjeri ovisi hoće li intervju biti uspješan ili ne (isto vrijedi i za fokus-grupe). Na početku intervjua potrebno je uspostaviti kontakt s ispitanikom te steći njegovo povjerenje. Naime, svaki je intervju za ispitanika pomalo neprirodna situacija. On se nalazi u centru pažnje, od njega se nešto očekuje, treba izražavati svoje mišljenje i govoriti o svojim iskustvima. To za ljude u velikom broju slučajeva može biti izvor neugode, što posljedično može rezultirati i različitim inhibicijama – npr. neiskrenošću, davanjem djelomičnih odgovora, brzanjem i sl. Stoga je bitno da intervjuer prilikom započinjanja intervjua stvori atmosferu povjerenja. To podrazumijeva upoznavanje ispitanika s temom intervjua, informiranje o metodi – slobodnom razgovoru u kojem nema točnih i netočnih odgovora, koji nije test, u kojem se razgovara o određenoj temi – objašnjenje razloga zbog kojih je izabrani ispitanik osoba čije se mišljenje želi spoznati i sl. Tek nakon toga potrebno je započeti s intervjuom. Intervju se obavlja temeljem tzv. vodiča za intervju ili protokola za intervju. On ima sličnu funkciju kao upitnik u anketnom istraživanju. Služi kako bi se pomoću njega vodio i usmjeravao razgovor. Međutim, za razliku od upitnika, u vodiču nisu prisutna pitanja s ponuđenim opcijama odgovora. Ponuđena su slabo strukturirana pitanja, tematske natuknice ili instrukcije za vođenje intervjua. Također, specifičnost metode intervjua jest ta da se predviđena pitanja ili teme razgovora ne moraju uvijek obrađivati na isti način i istim redoslijedom. Prema tome, vodič treba razumjeti kao putokaz za razgovor. On prije svega služi kao podsjetnik na teme koje se moraju obraditi intervjuom. Dakle, zadatak intervjuera jest voditi intervju u smjeru koji naznačava vodič, obraditi teme koje su istaknute u vodiču, pri čemu postoji sloboda u pogledu načina vođenja intervjua. Zbog toga se kao važno obilježje metode intervjua obično ističe njegova „otvorenost“. To znači da intervjuer ima slobodu proširivati ili nadopunjavati postojeća pitanja ili postaviti nova pitanja za koja smatra da su relevantna, iako ona nisu predviđena samim vodičem. Takva pitanja mogu proizaći iz samih odgovora sudionika istraživanja na prethodno postavljena pitanja. Stoga je u procesu intervjuiranja ključna uloga intervjuera. On mora aktivno sudjelovati u intervjuu, pratiti izlaganje sudionika, biti aktivan sudionik intervjua kao komunikacijskog procesa, a ne isključivo osoba koja bilježi ono što sudionik govori22. Intervjuer mora postavljati relevantna potpitanja, tražiti objašnjenja prethodno pruženih odgovora, ako je potrebno dati primjere i sl. Pri tome je vrlo bitno da se poštuje „pravilo iscrpnosti“ u vođenju intervjua. Pravilo iscrpnosti podrazumijeva da intervjuer uvijek treba tražiti da sudionik istraživanja objasni svoje odgovore, tj. ne smije se zadovoljiti šturim, kratkim, nepotpunim odgovorima. Primjerice, pretpostavimo da je u projektu kojim se istražuje zadovoljstvo kvalitetom programa HRT-a u intervjuu postavljeno sljedeće pitanje te da je dobiven sljedeći odgovor: PITANJE: Zašto ste zadovoljni programom HRT-a? ODGOVOR: Dobro je, sve je ok, nemam se na što žaliti. U ovom slučaju intervjuer ne bi trebao biti zadovoljan pruženim odgovorom, već bi trebao nastaviti propitivati razloge zbog kojih se sugovornik „nema na što žaliti“, što znači „da je sve ok“, tj. tražiti produbljivanje i razjašnjenje pruženog odgovora. Bitno je da potpitanja koja logično slijede iz glavnog pitanja moraju biti postavljena, iako možda nisu izravno naznačena Važno je razlikovati legitimno vođenje intervjua od nedopuštenog usmjeravanja sudionika istraživanja. Iako je uloga intervjuera aktivna te podrazumijeva postavljanje potpitanja, razjašnjavanje i produbljivanje odgovora, intervjuer pritom ne smije sugerirati poželjne odgovore niti implicitno nametati vlastite interpretacije. Sugestivna pitanja (npr. ona koja u sebi već sadrže vrijednosni sud ili pretpostavku) mogu narušiti autentičnost iskaza te dovesti do iskrivljavanja podataka. Granica između vođenja i usmjeravanja nalazi se u namjeri i formulaciji pitanja. Dok je vođenje usmjereno na razjašnjavanje i produbljivanje značenja sudionikovih iskaza, usmjeravanje podrazumijeva pokušaj oblikovanja odgovora u skladu s očekivanjima istraživača. Upravo zbog toga kvaliteta intervjua uvelike ovisi o metodološkoj osjetljivosti i refleksivnosti intervjuera. u vodiču. Jedino se na taj način osigurava realizacija zahtjeva iscrpnosti. Upravo zbog toga bitna je kontinuirana uključenost intervjuera u proces intervjua i njegova posvećenost. On mora pratiti način na koji sudionik intervjua odgovara i pravovremeno donositi odluke o tome koji odgovor sudionika iziskuje dodatno proširenje, što je potrebno iscrpnije propitati, što zahtijeva objašnjenje i tsl. Različite vrste potpitanja kojima se služe intervjueri kako bi se ispunio zahtjev iscrpnosti mogu se klasificirati na sljedeći način: • Otvoreno sondiranje: pitanja koja počinju sa kako, što, koji, kada i tko. Uspješno potiču odgovor i reduciraju opreznost (defanzivnost) sudionika istraživanja. • Usporedbe i kontrasti: pitanja su to koja od sudionika zahtijevaju da diskutiraju o sličnostima i razlikama. Ovaj tip pitanja pomaže sudioniku intervjua da razvije i izrazi svoje mišljenje. • Proširenje: pitanja koja se nastavljaju na već pružene informacije. • Pojašnjenje: pitanja koja traže dodatna objašnjena o nečem što je već rečeno. Također, kako bi potaknuo odgovore sudionika intervjua, intervjuer može koristiti različite stimulanse – slike, članke o nekoj temi, videoisječke itd. Prilikom vođenja intervjua intervjuer može svojim riječima ponoviti na koji je način shvatio odgovor sudionika istraživanja. Dakle, slobodan je ponuditi vlastitu interpretaciju odgovora kako bi od sudionika intervjua dobio potvrdu o tome je li pravilno razumio i pravilno interpretirao njegov odgovor. Na taj način posredno se osigurava veća valjanost samih nalaza istraživanja. Dakle, poželjno je da intervjuer kod važnih tema ili prilikom završetka intervjua: • ponovi svoje shvaćanje komentara sudionika služeći se svojim riječima; • pita sudionika je li njegova interpretacija ispravna i treba li nešto ispraviti; • provjeri je li zapamtio ono najbitnije što je sudionik istraživanja želio poručiti. Temeljem svega navedenog za intervju se može ustvrditi da je riječ o metodi istraživanja koja u svojoj suštini predstavlja razgovor u formi „suradnje između sudionika i intervjuera“ i u kojem: • intervjuer ne bježi od vlastitih interpretacija odgovora sudionika istraživanja; • vođenje intervjua nalikuje pisanju priče u kojoj sudjeluju dva aktera; • vođenje intervjua predstavlja akt međusobne suradnje. Vođenje intervjua zahtijeva kombinaciju triju vještina: postavljanja pitanja, slušanja i vođenja bilješki. Naime, kao što smo napomenuli, aktivno slušanje pretpostavlja ujedno i pravilno vođenje intervjua, tj. ono je pretpostavka za postavljanje relevantnih pitanja i potpitanja koja izranjaju tijekom intervjua. Također, bitno je napomenuti da intervjuer prilikom vođenja intervjua uvijek vodi i bilješke. One ne podrazumijevaju bilježenje svega što sudionik navede, već bilježenje najbitnijih spoznaja do kojih dolazi tijekom samog intervjua, onih momenata koje intervjuer procjenjuje kao krucijalne te na koje treba obratiti posebnu pozornost prilikom interpretacije prikupljenih iskaza. Takve bilješke obično se vode ili u posebnoj bilježnici ili na marginama protokola za provođenje intervjua. Bitno je napomenuti da je uobičajena praksa pri vođenju intervjua snimanje tijeka intervjua diktafonom. Time se izbjegava mogućnost da istraživač prema svojim bilješkama parafrazira misli sudionika, što može imati konzekvence na valjanost interpretacije. Isto tako, snimljeni intervju štiti istraživača jer je ono što su sugovornici izrekli sačuvano u izvornom obliku. Snimljeni materijal omogućuje istraživaču i da ponovnim slušanjem intervjua stekne uvid u vlastite tehnike intervjuiranja kako bi ih usavršio. Snimanje ujedno pruža i zaštitu sudionicima u istraživanju jer će njihovi stavovi i mišljenja biti interpretirani onako kako su ih i izrazili (Seidman, 2006). Obrada podatka prikupljenih intervjuom i njihova interpretacija Prvi korak u obradi podataka je transkripcija snimljenog govornog materijala. Transkripcija podrazumijeva prenošenje odgovora sudionika istraživanja sa snimke u pisanu formu. Detaljna i pažljiva transkripcija, koja uključuje i verbalni i neverbalni dio (smijeh, stanke, uzdasi i sl.), bitna je istraživačima iz razloga što naknadno mogu izvršiti analizu ne izostavljajući niti jedan dio intervjua (Seidman, 2006). Iako se u konkretnim istraživačkim praksama vrlo često s obradom podataka započinje tek nakon kraja terenskog rada, bolja je solucija poštivati princip simultanosti terenskog rada i interpretacije. Dakle, analizu podataka ne treba tretirati kao zasebnu fazu istraživanja, već kao fazu koja se odvija zajedno s prikupljanjem podataka. Drugim riječima, prilikom samog provođenja istraživanja istraživač treba voditi računa o tome kako interpretirati iskaze sudionika istraživanja te koja su njihova značenja u kontekstu onoga što se istraživanjem želi spoznati. Prije početka završne faze u interpretaciji podataka, poželjno je da se podaci klasificiraju i reduciraju, tj. da se uobliče u formu koja omogućuje lakšu interpretaciju. Naime, količina empirijskog materijala koja se prikuplja kvalitativnim istraživačkim projektima prilično je velika. Ona uključuje nevažne, manje važne i vrlo važne empirijske podatke. Shodno tome, interpretacija kvalitativnih podataka često nalikuje „probijanju kroz džunglu“, tj. iziskuje da se, uslijed potrebe fokusiranja na važne iskaze i podatke, eliminiraju oni manje važni. Taj postupak „sređivanja podataka“ obično se provodi posredstvom procesa kodiranja. Kodiranje pretpostavlja kategoriziranje/tipologiziranje iskaza, odgovora i stavova sudionika intervjua. To znači da po smislu ili po nekom drugom kriteriju identične ili slične iskaze grupiramo u kategorije kojima onda dajemo određeni naziv. Drugim riječima, suština procesa kodiranja jest reduciranje i klasificiranje ili etiketiranje prikupljenog empirijskog materijala. Proces kodiranja, njegove faze i obilježja iscrpno objašnjava tzv. utemeljena teorija (eng. grounded theory), koja je predstavljena u poglavlju Utemeljena teorija i kodiranje.