---
title: "Distribucijska funkcija"
---
::: {.vodic-panel}
## Vodič kroz poglavlje
1. Zašto tržišni ishod može biti učinkovit, a istodobno društveno neprihvatljiv?
2. Kojim instrumentima država mijenja raspodjelu koju proizvodi tržište?
3. Što o preraspodjeli govore utilitarizam, Rawlsov pristup i robni egalitarizam?
4. Kada je paternalizam opravdan i gdje su njegove granice?
5. Kako se odmjeravaju efikasnost i pravednost te zašto je preraspodjela skupa?
6. Zašto je distribucijska funkcija temelj društvene solidarnosti?
:::
Prethodno je poglavlje pitalo radi li tržište učinkovito. Ovo postavlja pitanje koje učinkovitost ostavlja po strani, ono o tome je li ishod koji tržište proizvodi ujedno i pravedan. Te se dvije ocjene ne moraju poklapati. Tržište može besprijekorno rasporediti resurse, a ipak jedne ostaviti u izobilju, a druge bez osnovnih životnih uvjeta, pa distribucijska funkcija države počinje upravo ondje gdje alokacijska prestaje.
Odatle poglavlje razdvaja raspodjelu od preraspodjele i pokazuje kojim instrumentima država mijenja tržišni ishod. Zatim provjerava na koje se sve načine pravednost može opravdati, od utilitarizma i Rawlsova načela do robnog egalitarizma i paternalizma, jer iza svake porezne i socijalne politike stoji neki od tih odgovora. Naposljetku se vraća napetosti koja prati cijelu raspravu, onoj između jednakosti i učinkovitosti, i pokazuje zašto je preraspodjela uvijek i pitanje cijene, a ne samo pravednosti.
## Učinkovit ishod koji društvo ne mora prihvatiti
Distribucijska funkcija države odnosi se na utjecaj javnih politika na raspodjelu dohotka, bogatstva i životnih prilika. Dok alokacijska funkcija polazi od pitanja funkcionira li tržište učinkovito, distribucijska funkcija pita je li raspodjela koju tržište proizvodi društveno prihvatljiva.
Tržište raspodjeljuje dohodak prema različitim čimbenicima koji uključuju vlasništvo nad kapitalom i imovinom, obrazovanje, vještine, radno iskustvo, produktivnost, poduzetničku sposobnost, naslijeđe, tržišnu moć, pregovaračku poziciju, sreću i okolnosti u kojima se pojedinac rodio. Neki ljudi nasljeđuju imovinu, kvalitetno obrazovanje i mreže poznanstava. Drugi odrastaju u siromaštvu, slabijim školama, nepovoljnijim lokalnim sredinama ili obiteljima s manjim mogućnostima ulaganja u djecu. Tržište te početne razlike ne uklanja automatski. Naprotiv, često ih može dodatno pojačati.
Jedan od razloga zašto tržište te razlike pojačava, a ne smiruje, leži u odnosu prinosa na kapital i stope rasta. Piketty je upozorio da kada je prinos na kapital trajno viši od stope gospodarskog rasta, akumulirano bogatstvo raste brže od dohotka iz rada, pa se vlasništvo i dohodak koncentriraju kroz naraštaje, neovisno o zaslugama [@piketty2014]. Iz te perspektive visoka nejednakost nije nužno znak da tržište loše radi, nego može biti i ishod njegova normalnog djelovanja u uvjetima u kojima kapital nadmašuje rast, što daje strukturni razlog zašto je redistribucija trajna, a ne tek prijelazna zadaća države.
Zato tržišni ishod može biti učinkovit s ekonomskog stajališta, ali istodobno neprihvatljiv s društvenog stajališta. Ako netko ostvari visok dohodak zato što posjeduje tražene vještine, preuzima rizik, inovira ili stvara vrijednost, tržište ga nagrađuje. No ako drugi pojedinac nema pristup kvalitetnom obrazovanju, zdravstvu ili osnovnim životnim uvjetima, društvo može smatrati da takva raspodjela nije pravedna, čak i ako je nastala kroz tržišne procese. Distribucijska funkcija države upravo se bavi tom napetošću između tržišnih ishoda i društvenih kriterija pravednosti.
Država zato porezima, transferima i javnim uslugama mijenja raspodjelu koja nastaje na tržištu. Progresivni porez na dohodak, socijalna pomoć, mirovine, javno zdravstvo, besplatno ili subvencionirano obrazovanje, naknade za nezaposlene, dječji doplatci, stambene potpore i programi pomoći osobama s invaliditetom primjeri su instrumenata kojima država pokušava ublažiti nejednakosti i osigurati minimalnu razinu sigurnosti. U suvremenim državama blagostanja velik dio javne potrošnje upravo je povezan s distribucijskom funkcijom kroz mirovine, zdravstvo, obrazovanje, socijalne transfere i zaštitu od životnih rizika [@musgrave1959; @stiglitz2015].
Distribucijska funkcija izaziva više rasprava od alokacijske funkcije jer nije uvijek izravno povezana s tehničkim tržišnim neuspjehom. Ako tržište ne osigurava javno dobro, argument za državnu intervenciju može se relativno jasno pokazati. No pitanje što je pravedna raspodjela dohotka ne može se riješiti samo tehničkom analizom. Ono uključuje vrijednosne sudove, socijalnu filozofiju, političke preferencije i društvene norme.
Ekonomija može pomoći u analizi posljedica različitih oblika preraspodjele. Ona može pokazati kako porezi utječu na rad, investicije i štednju, kako socijalni transferi utječu na siromaštvo, kako javno obrazovanje utječe na jednakost prilika ili kako različiti modeli mirovinskog sustava raspodjeljuju teret između generacija. No ekonomija sama ne može dati konačan odgovor na pitanje koliko nejednakosti društvo smatra prihvatljivim. To pitanje pripada području političkog odlučivanja i društvenih vrijednosti.
## Distribucija i redistribucija
Zbog toga se uz distribucijsku funkciju veže pojam **redistribucije**, odnosno preraspodjele. Distribucija opisuje raspodjelu dohotka i bogatstva u društvu, bilo prije bilo nakon državne intervencije. Redistribucija opisuje promjenu te raspodjele kroz poreze, transfere i javne usluge. U praksi se politika raspodjele gotovo uvijek pretvara u politiku preraspodjele jer država mijenja tržišne ishode kako bi ostvarila socijalne, političke i etičke ciljeve.
Važno je primijetiti da redistribucija ne znači samo izravni novčani transfer od bogatih prema siromašnima. Redistribucija se događa i kroz javne usluge. Kada država financira osnovno obrazovanje iz poreza, ona ne prenosi nužno novac izravno pojedincima, ali mijenja raspodjelu životnih prilika. Kada država financira javno zdravstvo, ona smanjuje rizik da bolest postane izvor financijskog sloma obitelji. Kada država financira mirovinski sustav, ona prenosi dohodak između generacija i kroz životni ciklus pojedinca. Kada država osigurava naknade za nezaposlene, ona raspodjeljuje rizik gubitka posla na širu zajednicu.
Zato distribucijska funkcija ima dvije dimenzije. Prva je **vertikalna redistribucija**, odnosno preraspodjela između bogatijih i siromašnijih članova društva. Druga je **horizontalna redistribucija**, odnosno preraspodjela između ljudi koji se razlikuju po životnim okolnostima, dakle između zdravih i bolesnih, zaposlenih i nezaposlenih, mlađih i starijih, obitelji s djecom i onih bez djece, radno sposobnih i osoba s invaliditetom. Moderna država blagostanja ne preraspodjeljuje samo dohodak, nego i rizike.
Ispod distribucijske funkcije obično se smješta obitelj normativnih pristupa koji pomažu objasniti zašto društva prihvaćaju različite oblike preraspodjele. Tu spadaju **utilitarizam**, **Rawlsov pristup pravednosti**, **robni egalitarizam** i **paternalizam**. Ti pristupi ne nude jednake odgovore, ali pokazuju različite načine razmišljanja o pravednosti, jednakosti i ulozi države.
## Utilitarizam
Prvi od tih pristupa izravno odgovara na pitanje smije li država uopće preraspodjeljivati, jer pravednost mjeri posljedicama za ukupno blagostanje, a ne početnom raspodjelom kao takvom.
Utilitarizam polazi od ideje da javne politike treba vrednovati prema njihovu učinku na ukupno društveno blagostanje. U najjednostavnijem obliku, cilj je maksimizirati zbroj korisnosti svih članova društva. Ako neka politika smanjuje blagostanje jedne osobe, ali povećava blagostanje druge osobe još više, tada ukupno društveno blagostanje može porasti.
Ova logika često se koristi kao argument za preraspodjelu dohotka. Zamislimo društvo u kojem jedna osoba ima vrlo visok dohodak, a druga vrlo nizak. Ako država oporezuje bogatiju osobu za 1.000 eura i taj iznos transferira siromašnijoj osobi, bogatija osoba gubi dio dohotka, a siromašnija ga dobiva. Međutim, isti iznos novca nema jednaku vrijednost za obje osobe. Za osobu s vrlo visokim dohotkom 1.000 eura može značiti vrlo malu promjenu životnog standarda. Za osobu s vrlo niskim dohotkom isti iznos može značiti mogućnost plaćanja hrane, grijanja, lijekova, stanarine ili školskih potreba za dijete.
::: {#def-opadajuca-granicna-korisnost}
**Opadajuća granična korisnost dohotka** znači da svaka dodatna novčana jedinica donosi sve manji porast zadovoljstva kako ukupni dohodak raste. Premještanje iste svote od bogatijeg prema siromašnijem akteru povećava ukupnu korisnost u društvu ako oba aktera dijele tu osobinu.
:::
Ovdje se pojavljuje važan ekonomski pojam, **opadajuća granična korisnost dohotka**. Kako dohodak raste, dodatna jedinica dohotka obično donosi sve manji porast korisnosti. Prvih 1.000 eura dohotka za osobu koja nema osnovne životne uvjete ima ogromnu vrijednost. Dodatnih 1.000 eura za osobu koja već ima vrlo visok dohodak može donijeti mnogo manju dodatnu korisnost. Ako je povećanje korisnosti siromašnije osobe veće od smanjenja korisnosti bogatije osobe, preraspodjela može povećati ukupno društveno blagostanje.
Ovo je jedan od najjednostavnijih ekonomskih argumenata za redistribuciju. On ne polazi nužno od moralne osude bogatstva, nego od pretpostavke da dodatni dohodak ima veću društvenu vrijednost kada ide onima koji imaju manje. U tom smislu progresivni porezi i socijalni transferi mogu se opravdati ne samo pravednošću, nego i povećanjem ukupnog blagostanja. Libertarna i prava-orijentirana kritika, međutim, osporava međuosobne usporedbe korisnosti kao empirijski nedokazive te ističe da argument zanemaruje negativne poticajne učinke preraspodjele i pravo vlasništva nad zarađenim dohotkom kao vrijednost neovisnu o agregatnom blagostanju.
Međutim, preraspodjela nije besplatna. Arthur Okun je taj problem slikovito opisao metaforom **„šupljeg vedra"** (*leaky bucket*) [@okun1975]. Kada država prenosi dohodak od bogatih prema siromašnima, dio sredstava „iscuri" putem administrativnih troškova, promjena u ponašanju, porezne evazije, smanjene ponude rada, manjeg poduzetničkog napora ili drugih neučinkovitosti. Država može uzeti 1.000 eura od bogatije osobe, ali do siromašnije osobe možda neće stići svih 1.000 eura.
Okunova metafora pokazuje temeljnu napetost između efikasnosti i pravednosti. Društvo može biti spremno prihvatiti određeni gubitak učinkovitosti kako bi postiglo pravedniju raspodjelu. No ako su gubici preveliki, preraspodjela može smanjiti ukupno blagostanje. Zato kvalitetna redistribucijska politika mora paziti na dizajn poreza i transfera. Porezni sustav treba biti dovoljno progresivan da pridonosi pravednosti, ali ne toliko distorzivan da snažno smanjuje rad, ulaganja, poduzetništvo ili poreznu disciplinu.
Tu se intuicija može i formalno izvesti. Pretpostavimo da svi pojedinci dijele istu rastuću i strogo konkavnu funkciju korisnosti $U(y)$ te da država raspoređuje zadani ukupni dohodak $Y$ tako da maksimizira zbroj korisnosti,
$$\max_{\{y_i\}}\ W = \sum_{i=1}^{n} U(y_i) \quad\text{uz}\quad \sum_{i=1}^{n} y_i = Y.$$
Uvjet prvoga reda izjednačava graničnu korisnost dohotka svih pojedinaca s istim množiteljem $\lambda$,
$$U'(y_i) = \lambda \quad \text{za svaki } i,$$
a kako je funkcija $U$ ista za sve i strogo konkavna, jedina raspodjela koja taj uvjet zadovoljava jest ona u kojoj svi imaju jednak dohodak [@pigou1920]. Čisti utilitaristički račun tako, uz pretpostavku jednakih sklonosti, u svom krajnjem obliku vodi do potpune jednakosti dohotka.
No taj zaključak počiva na pretpostavci koja u stvarnosti ne vrijedi, naime da raspodjela ne dira u veličinu onoga što se dijeli. Čim se uvede problem poticaja, slika se mijenja. Ako dodatni rad, znanje, inovacija, štednja ili poduzetnički rizik ne donose nikakvu dodatnu nagradu, ljudi mogu manje raditi, manje ulagati, manje inovirati i manje preuzimati rizik. Potpuna uravnilovka može povećati formalnu jednakost, ali smanjiti proizvodnju, produktivnost i dugoročni rast. Zato suvremeni pristupi rijetko zagovaraju potpunu jednakost dohotka. Umjesto toga, traže se oblici redistribucije koji ublažavaju siromaštvo i nejednakost, ali zadržavaju poticaje za rad, obrazovanje, inovacije i poduzetništvo [@mirrlees1971].
Tu se postavlja i pitanje kako bi optimalan porez zapravo trebao izgledati. Budući da država ne može oporezivati sposobnost, koju ne vidi, nego samo ostvareni dohodak, svaka porezna stopa istodobno preraspodjeljuje i obeshrabruje napor, pa se optimalna stopa na svakoj razini dohotka određuje vaganjem koristi za pravednost nasuprot gubitku koji nastaje jer porez smanjuje rad i prijavljeni dohodak [@mirrlees1971]. Saez je pokazao da se ta optimalna stopa može izraziti pomoću tek nekoliko mjerljivih veličina, ponajprije elastičnosti oporezivog dohotka, oblika raspodjele dohotka i društvene sklonosti preraspodjeli [@saez2001]. Za najviše dohotke ta se ovisnost može sažeti u kratku formulu. Označi li $e$ elastičnost oporezivog dohotka, $a$ parametar koji mjeri debljinu gornjeg repa raspodjele, a $g$ društvenu vrijednost dodatnog eura u rukama najbogatijih, optimalna gornja granična stopa iznosi
$$\tau^{*} = \frac{1 - g}{1 - g + a\,e}.$$
Stopa je to niža što je elastičnost $e$ veća, jer porez tada jače izobličuje ponašanje, a to viša što je $g$ manji, to jest što društvo manje vrednuje dodatni dohodak na samom vrhu. Kad se vrhu ne pridaje gotovo nikakva društvena težina ($g \to 0$), izraz se svodi na stopu koja maksimizira porezni prihod, $\tau^{*} = 1/(1 + a\,e)$ [@saez2001]. Iz toga slijedi i protuintuitivan nalaz da granične stope mogu biti visoke na oba kraja raspodjele, pri dnu gdje se ukidaju naknade i pri samom vrhu gdje je malo poreznih obveznika pa je porezna baza koju mjera izobličuje uska.
## Rawlsov pristup pravednosti
Utilitaristički zbroj korisnosti šuti o tome kako je blagostanje raspoređeno, pa ga **Rawlsov pristup pravednosti** zamjenjuje drugačijim pitanjem. Umjesto da pita koliko je korisnosti ukupno stvoreno, pita kakva bi pravila ljudi izabrali kada ne bi znali kakav će položaj sami zauzeti. Tu misao Rawls gradi na pojmu **vela neznanja**. Ako nitko unaprijed ne zna hoće li biti bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, talentiran ili manje talentiran, rođen u privilegiranoj ili depriviranoj obitelji, tada bi racionalni pojedinci izabrali pravila koja štite i one koji se nađu u najlošijem položaju [@rawls1971].
::: {#def-rawlsov-pristup}
**Rawlsov pristup pravednosti** polazi od vela neznanja, pri čemu se pravila biraju pod pretpostavkom da ne znamo koji ćemo položaj u društvu zauzeti, iz čega slijedi maximin pravilo prema kojemu institucije treba oblikovati tako da maksimiziraju položaj onih u najlošijem položaju, a nejednakosti su prihvatljive samo ako koriste i najugroženijima [@rawls1971].
:::
Iz toga proizlazi Rawlsovo **maximin pravilo**, prema kojem društvene institucije treba oblikovati tako da maksimiziraju položaj onih koji su u najlošijem položaju. Rawls ne traži potpunu jednakost. Nejednakosti mogu biti prihvatljive ako koriste i najlošije stojećima. Primjerice, veće nagrade za liječnike, inženjere, znanstvenike ili poduzetnike mogu biti opravdane ako potiču veću produktivnost, inovacije i rast koji u konačnici poboljšavaju položaj najsiromašnijih. No nejednakosti koje samo povećavaju privilegije već bogatih, a ne poboljšavaju položaj najugroženijih, teže je opravdati.
Rawlsov pristup važan je jer pomiče raspravu s ukupnog zbroja korisnosti prema zaštiti najranjivijih i jednakosti osnovnih prilika. On daje snažno opravdanje za socijalnu zaštitu, javno obrazovanje, dostupno zdravstvo, minimalne dohotke i politike koje sprječavaju da se životne šanse pojedinca previše odrede okolnostima rođenja.
Utilitaristički i Rawlsov pristup nisu posve odvojeni svjetovi, nego dva kraja istoga raspona. Obje se logike mogu obuhvatiti jednom funkcijom društvenog blagostanja s parametrom $\varepsilon \ge 0$ koji mjeri koliko se društvo protivi nejednakosti,
$$W_\varepsilon = \begin{cases} \dfrac{1}{1-\varepsilon}\displaystyle\sum_{i=1}^{n} y_i^{\,1-\varepsilon}, & \varepsilon \neq 1,\\[2ex] \displaystyle\sum_{i=1}^{n} \ln y_i, & \varepsilon = 1. \end{cases}$$
Kad je $\varepsilon = 0$, funkcija je puki zbroj dohodaka i društvo je ravnodušno prema raspodjeli, što je utilitaristički krajnji slučaj. Kako $\varepsilon$ raste, sve veću težinu nose niski dohodci, a u graničnom slučaju $\varepsilon \to \infty$ blagostanje ovisi samo o najsiromašnijem članu, što je upravo Rawlsovo maximin pravilo [@atkinson1970]. Spor između dvaju pristupa tako se svodi na pitanje o jednom broju, o tome koliko zapravo iznosi parametar $\varepsilon$.
## Robni egalitarizam
Rawlsova zaštita najlošije stojećih i dalje se mjeri njihovim dohotkom i položajem, no dio dobara društvo ne želi prepustiti dohotku ni kada je raspodjela dohotka prihvatljiva. Robni egalitarizam polazi od ideje da društvo ne mora težiti potpunoj jednakosti dohotka, ali treba osigurati da svi građani imaju pristup određenim ključnim dobrima i uslugama. Razlike u dohotku mogu biti prihvatljive, ali nije prihvatljivo da dio stanovništva nema pristup osnovnom obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, sigurnosti, prehrani, stanovanju, pitkoj vodi, pravnoj zaštiti ili minimalnim životnim uvjetima.
Ovaj pristup posebno je važan jer se udaljava od isključive usmjerenosti na novčani dohodak. Novac je važan jer omogućuje izbor, ali životne prilike ne ovise samo o dohotku. Dvije osobe mogu imati isti novčani dohodak, ali vrlo različite stvarne mogućnosti ako jedna ima pristup kvalitetnoj školi, liječniku, sigurnom susjedstvu i javnom prijevozu, a druga nema. Zato se u analizi pravednosti sve više naglašava da je važno promatrati ne samo dohodak, nego i pristup ključnim dobrima, sposobnostima i prilikama [@sen1999].
Robni egalitarizam ne traži nužno jednak rezultat za sve. On ne tvrdi da svi moraju imati isti dohodak, isti posao ili isti životni standard. Umjesto toga, naglašava da svi trebaju imati pristup temeljnim uvjetima koji im omogućuju dostojanstven život i realnu mogućnost sudjelovanja u društvu. U tom smislu, cilj nije izbrisati sve razlike, nego spriječiti da razlike u dohotku prerastu u trajnu isključenost iz osnovnih društvenih dobara.
Zdravstvo i obrazovanje najčešći su primjeri. Ako je obrazovanje dostupno samo onima koji ga mogu platiti, djeca iz siromašnijih obitelji imat će slabije životne prilike bez obzira na sposobnosti. Javno financirano obrazovanje zato se ne opravdava samo time što povećava ljudski kapital i produktivnost, nego i time što smanjuje ovisnost životnih šansi o dohotku roditelja. Slično vrijedi za zdravstvo. Ako je osnovna zdravstvena zaštita dostupna samo onima koji je mogu platiti, bolest može postati izvor trajne socijalne isključenosti.
Koliko će društvo prihvatiti robni egalitarizam ovisi o njegovim vrijednostima, povijesti, političkoj kulturi i institucijama. Europske države blagostanja tradicionalno više naglašavaju univerzalne javne usluge, solidarnost i socijalna prava, dok liberalniji modeli više naglašavaju individualnu odgovornost, tržišni izbor i ciljanu pomoć najsiromašnijima. Skandinavske se zemlje primjerice snažno oslanjaju na univerzalne usluge i visoke poreze, dok anglosaksonski modeli češće kombiniraju tržišne mehanizme s ciljanim programima za ranjive skupine.
::: {.callout-praksa}
Nordijske zemlje pokazuju kako se snažna preraspodjela može spojiti s otvorenim tržišnim gospodarstvom. One kombiniraju visoke granične porezne stope i univerzalne javne usluge u zdravstvu, obrazovanju i skrbi za djecu s razmjerno fleksibilnim tržištem rada. Tržišna nejednakost dohotka prije poreza ondje nije osobito niža nego u drugim razvijenim zemljama, ali je nejednakost nakon poreza i transfera među najnižima u svijetu. Ključ nije samo u visini poreza, nego i u tome što su usluge univerzalne, pa ih koristi i srednja klasa, čime se održava široka politička potpora za njihovo financiranje. Takav model ima i svoju cijenu jer zahtijeva visoko porezno opterećenje, snažnu poreznu disciplinu i povjerenje građana da se sredstva troše namjenski. Ondje gdje to povjerenje ili administrativni kapacitet izostaju, isti se model teško preslikava, što pokazuje da preraspodjela nije samo pitanje političke volje, nego i institucionalnih preduvjeta.[^wp-ch03]
:::
[^wp-ch03]: Daljnje čitanje: Kleven (2014), [*How Can Scandinavians Tax So Much?*](https://doi.org/10.1257/jep.28.4.77) (JEP).
U kriznim situacijama, poput rata, pandemije, velike prirodne katastrofe ili energetskog šoka, čak i društva koja inače manje naglašavaju egalitarizam često prihvaćaju šire oblike državne intervencije. Razlog je u tome što kriza povećava osjećaj zajedničkog rizika. Tada se robni egalitarizam ne odnosi samo na zdravstvo i obrazovanje, nego i na energiju, hranu, stanovanje ili osnovnu likvidnost kućanstava i poduzeća.
## Paternalizam
Dok prethodna dva koncepta pitaju što društvo duguje pojedincu, treći okreće pitanje i pita smije li država odlučivati umjesto njega. Riječ je o **paternalizmu**, izrazu koji dolazi od latinske riječi *pater*, otac, i upućuje na državu kao zaštitnika koji pretpostavlja da pojedinac možda neće sam donijeti odluku u svojem dugoročnom interesu.
::: {#def-paternalizam}
**Paternalizam** je državna intervencija koja ograničava, usmjerava ili oblikuje ponašanje pojedinca uz obrazloženje da to čini za njegovo dobro, a ne radi zaštite trećih strana. Razlikujemo tvrdi paternalizam (prisila ili zabrana) i meki libertarijanski paternalizam koji oblikuje zadane opcije bez ukidanja slobode izbora.
:::
Paternalizam se razlikuje od robnog egalitarizma po naglasku. Robni egalitarizam pita koja dobra trebaju biti dostupna svima. Paternalizam pita smije li država pojedinca potaknuti ili prisiliti da donese odluku koju država smatra boljom za njega. Primjeri su obvezno osnovno obrazovanje, obvezno mirovinsko osiguranje, obvezno zdravstveno osiguranje, obvezno vezanje sigurnosnim pojasom, zabrana prodaje alkohola i cigareta maloljetnicima ili obvezna uporaba zaštitne opreme na radu.
Paternalističke politike mogu biti različitog intenziteta. **Tvrdi paternalizam** uključuje izravnu prisilu, zabranu ili obvezu. **Meki ili libertarijanski paternalizam** pokušava utjecati na ponašanje bez izravne zabrane izbora. Umjesto prisile koristi zadane opcije, podsjetnike, upozorenja, pojednostavljenje procedura ili promjenu načina na koji se odluke predstavljaju. Najpoznatiji primjer je automatsko uključivanje zaposlenika u mirovinsku štednju uz mogućnost izlaska iz sustava. Pojedinac i dalje može izabrati drugačije, ali zadana opcija povećava vjerojatnost odluke koja se smatra dugoročno korisnom. Ovaj pristup posebno se povezuje s radom Thalera i Sunsteina te njihovim konceptom *nudgea* [@thaler2008].
Paternalizam je posebno važan u područjima u kojima ljudi često donose odluke s dugoročnim posljedicama, ali pod utjecajem kratkoročnih motiva, ograničene pažnje ili nepotpunih informacija. Ljudi mogu znati da je zdrava prehrana korisna, ali ipak birati nezdravu hranu zbog navike, cijene ili neposrednog zadovoljstva. Mogu znati da treba štedjeti za mirovinu, ali odgađati odluku jer je starost daleko. Bihevioralna ekonomija pokazuje da ljudi često nisu potpuno racionalni u klasičnom smislu, nego su skloni pristranostima, inerciji, pretjeranom optimizmu i podcjenjivanju budućih rizika.
Međutim, paternalizam je kontroverzan jer uključuje ograničenje individualne slobode. Kritičari upozoravaju da država može pretjerati u ulozi zaštitnika i početi nametati građanima odluke koje bi trebale ostati privatne. Zato paternalističke politike moraju imati jasno opravdanje. Mora biti jasno koji se rizik smanjuje, zašto pojedinac ne može sam dobro odlučiti, postoji li šteta za druge i može li se cilj postići blažim instrumentom. U liberalnoj tradiciji važno mjesto ima Millovo načelo štete, prema kojem je ograničenje slobode pojedinca najlakše opravdati onda kada njegovo ponašanje može nanijeti štetu drugima, a mnogo teže kada država ograničava pojedinca samo radi njegova vlastitog dobra [@mill1859].
## Efikasnost i pravednost
Distribucijska funkcija države gotovo uvijek otvara pitanje odnosa između efikasnosti i pravednosti. Efikasnost se odnosi na to koristi li društvo svoje resurse na najbolji način. Pravednost se odnosi na to kako su koristi i troškovi raspodijeljeni među članovima društva. Javne politike često pokušavaju povećati pravednost, ali pritom mogu utjecati na poticaje, ponašanje i ukupnu učinkovitost gospodarstva.
Primjerice, progresivni porez na dohodak može smanjiti nejednakost i financirati javne usluge, ali može utjecati na ponudu rada, izbor zanimanja, poduzetnički rizik ili sklonost poreznom planiranju. Socijalni transferi mogu smanjiti siromaštvo, ali ako su loše dizajnirani, mogu stvoriti zamku neaktivnosti, odnosno situaciju u kojoj se korisniku ne isplati prihvatiti posao jer bi izgubio prava. Besplatne javne usluge mogu povećati jednakost pristupa, ali ako se ne upravlja potražnjom i kvalitetom, mogu dovesti do dugih lista čekanja ili prekomjerne uporabe.
To ne znači da pravednost nužno smanjuje učinkovitost. U mnogim slučajevima pravednije politike mogu povećati učinkovitost. Ulaganje u obrazovanje djece iz siromašnijih obitelji može istodobno smanjiti nejednakost i povećati buduću produktivnost. Dostupna primarna zdravstvena zaštita može smanjiti nejednakosti u zdravlju i spriječiti skuplje liječenje u budućnosti. Socijalna sigurnost može potaknuti ljude da preuzmu produktivne rizike, promijene posao ili ulažu u obrazovanje jer znaju da neće ostati potpuno nezaštićeni ako ne uspiju.
Zato odnos efikasnosti i pravednosti nije jednostavna razmjena u kojoj se uvijek mora žrtvovati jedno za drugo. Ponekad postoji stvarni konflikt, ali ponekad se dobro dizajniranim politikama mogu istodobno poboljšati i pravednost i učinkovitost. Ključ je u dizajnu. Porezi trebaju biti pravedni, ali što manje distorzivni. Transferi trebaju biti ciljani, ali ne administrativno preskupi. Javne usluge trebaju biti univerzalno dostupne, ali i kvalitetno upravljane. Socijalna prava trebaju pružati sigurnost, ali ne smiju ukloniti sve poticaje za rad i aktivnost.
Distribucijska funkcija zato nije samo pitanje koliko država preraspodjeljuje, nego i kako preraspodjeljuje. Dvije države mogu imati sličan udio javne potrošnje u BDP-u, ali vrlo različite učinke na siromaštvo, nejednakost i životne prilike. Jedna može trošiti mnogo, ali loše ciljati programe i stvarati ovisnost o transferima. Druga može trošiti slično, ali kroz kvalitetno obrazovanje, zdravstvo, aktivne politike tržišta rada i dobro dizajnirane transfere stvarati veću socijalnu mobilnost.
Da bi se takve razlike uopće mogle usporediti, nejednakost treba svesti na mjeru koju je moguće pratiti kroz vrijeme i među zemljama. Dva su povezana alata za to postala standard.
::: {#def-lorenz-gini}
**Lorenzova krivulja** grafički prikazuje raspodjelu dohotka tako da vodoravna os nosi kumulativni udio stanovništva (poredanog od najsiromašnijeg prema najbogatijem), a okomita os kumulativni udio dohotka, pri čemu savršena jednakost odgovara dijagonali. **Ginijev koeficijent** mjeri omjer površine između dijagonale i Lorenzove krivulje naspram ukupne površine ispod dijagonale i kreće se od 0 (potpuna jednakost) do 1 (potpuna nejednakost).
:::
Tu se definiciju može i precizno zapisati. Ako $L(p)$ označava Lorenzovu krivulju, to jest udio ukupnog dohotka koji pripada najsiromašnijem udjelu $p$ stanovništva, Ginijev je koeficijent dvostruka površina između dijagonale jednakosti i te krivulje,
$$G = 1 - 2\int_0^1 L(p)\,\mathrm{d}p = \frac{2\,\operatorname{cov}\big(y,\,F(y)\big)}{\bar{y}},$$
gdje je $F(y)$ mjesto pojedinca u poretku od najsiromašnijeg prema najbogatijem, a $\bar{y}$ prosječni dohodak. Prvi je oblik upravo onaj koji interaktivni graf niže računa numeričkom integracijom, dok drugi pokazuje da nejednakost raste kako se viši dohodci sve sustavnije poklapaju s višim mjestima u poretku [@atkinson2015].
Ginijev koeficijent tako sažima cijelu raspodjelu u jedan broj, čime učinak preraspodjele postaje izravno usporediv među zemljama.
Ta usporedivost odmah pokazuje koliko porezi i transferi mijenjaju sliku. Slika koja slijedi za svaku zemlju spaja Gini tržišnog dohotka, prije poreza i socijalnih transfera, s Ginijem raspoloživog dohotka nakon njih, pa duljina strelice mjeri snagu preraspodjele. Hrvatska nejednakost smanjuje s približno 0,45 na 0,30, osjetno snažnije od Sjedinjenih Država, a nešto slabije od Francuske ili nordijskih sustava.
::: {.content-visible when-format="html"}
```{ojs}
//| echo: false
//| label: fig-gini-prije-poslije
//| fig-cap: "Ginijev koeficijent prije i poslije poreza i transfera, odabrane zemlje (dohodovna godina 2023., Njemačka 2022.). Siva točka je tržišni dohodak, obojena raspoloživi, a strelica mjeri smanjenje nejednakosti koje ostvare porezi i transferi. Hrvatska je istaknuta zlatno. Izvor: OECD Income Distribution Database."
//| fig-alt: "Strelični (dumbbell) graf za osam zemalja. Za svaku zemlju strelica vodi od višeg Ginija tržišnog dohotka prema nižem Giniju raspoloživog dohotka. Najduže su strelice za Francusku i Poljsku, najkraća za SAD. Hrvatska, istaknuta zlatno, pada s 0,45 na 0,30."
{
const order = ["SAD","Italija","Njemačka","Hrvatska","Francuska","Švedska","Irska","Poljska"];
const data = [
{z:"SAD", m:0.506, d:0.394, hl:false},
{z:"Italija", m:0.509, d:0.325, hl:false},
{z:"Njemačka", m:0.505, d:0.309, hl:false},
{z:"Hrvatska", m:0.451, d:0.302, hl:true},
{z:"Francuska", m:0.517, d:0.299, hl:false},
{z:"Švedska", m:0.432, d:0.289, hl:false},
{z:"Irska", m:0.477, d:0.281, hl:false},
{z:"Poljska", m:0.442, d:0.257, hl:false}
];
const P = Plot.plot({
width: 780, height: 380, marginLeft: 84, marginRight: 30, marginTop: 24, marginBottom: 46,
style: {fontSize: "12px", fontFamily: "Public Sans, system-ui, sans-serif", color: "#3A332D", background: "#F2EDE3"},
x: {domain: [0.2, 0.56], grid: true, label: "Gini koeficijent (0 = jednakost) →", tickFormat: d => d.toFixed(2).replace(".", ",")},
y: {domain: order, label: null},
marks: [
Plot.link(data, {x1: "m", x2: "d", y: "z", stroke: d => d.hl ? "#C8942D" : "#9A948A", strokeWidth: 2.4, markerEnd: "arrow"}),
Plot.dot(data, {x: "m", y: "z", r: 4.5, fill: "#6B6357", stroke: "white", strokeWidth: 1.2, tip: true}),
Plot.dot(data, {x: "d", y: "z", r: 5.5, fill: d => d.hl ? "#C8942D" : "#4A6B5C", stroke: "white", strokeWidth: 1.4, tip: true}),
Plot.text(data, {x: "m", y: "z", text: d => d.m.toFixed(2).replace(".", ","), dx: 9, dy: -9, fontSize: 9, fill: "#6B6357"}),
Plot.text(data, {x: "d", y: "z", text: d => d.d.toFixed(2).replace(".", ","), dx: -9, dy: -9, fontSize: 9, fontWeight: 600, textAnchor: "end", fill: d => d.hl ? "#9A6F38" : "#3A5648"})
]
});
return htl.html`<figure style="margin:0;background:#F2EDE3">${P}
<div style="font:12px Public Sans, system-ui, sans-serif;color:#3A332D;text-align:center;margin-top:2px">
<span style="color:#6B6357">● tržišni dohodak (prije)</span>
<span style="color:#4A6B5C">● raspoloživi dohodak (poslije)</span>
<span style="color:#C8942D">● Hrvatska</span>
</div></figure>`;
}
```
:::
::: {.content-visible when-format="pdf"}
```{r}
#| label: fig-gini-prije-poslije-print
#| echo: false
#| fig-cap: "Ginijev koeficijent prije i poslije poreza i transfera, odabrane zemlje (dohodovna godina 2023., Njemačka 2022.). Siva točka je tržišni dohodak, obojena raspoloživi, a strelica mjeri smanjenje nejednakosti. Hrvatska je istaknuta zlatno. Izvor: OECD Income Distribution Database."
#| fig-alt: "Strelični graf za osam zemalja: strelica vodi od Ginija tržišnog dohotka prema nižem Giniju raspoloživog dohotka. Hrvatska pada s 0,45 na 0,30."
#| fig-width: 7.8
#| fig-height: 3.8
source("R/setup.R")
theme_set(theme_pubfin() + theme(
plot.background = element_rect(fill = "#F2EDE3", color = NA),
panel.background = element_rect(fill = "#F2EDE3", color = NA)))
order <- c("SAD","Italija","Njemačka","Hrvatska","Francuska","Švedska","Irska","Poljska")
df <- data.frame(
z = factor(order, levels = rev(order)),
m = c(0.506,0.509,0.505,0.451,0.517,0.432,0.477,0.442),
d = c(0.394,0.325,0.309,0.302,0.299,0.289,0.281,0.257),
hl = c(FALSE,FALSE,FALSE,TRUE,FALSE,FALSE,FALSE,FALSE)
)
ggplot(df) +
geom_segment(aes(x = m, xend = d, y = z, yend = z), color = "#9A948A", linewidth = 0.9,
arrow = arrow(length = unit(0.14, "cm"), type = "closed")) +
geom_point(aes(m, z), color = "#6B6357", size = 2.3) +
geom_point(aes(d, z, color = hl), size = 2.9) +
geom_text(aes(m, z, label = sub("\\.", ",", sprintf("%.2f", m))), vjust = -1.0, size = 2.6, color = "#6B6357") +
geom_text(aes(d, z, label = sub("\\.", ",", sprintf("%.2f", d))), vjust = -1.0, hjust = 1.1, size = 2.6, color = "#6B6357") +
scale_color_manual(values = c(`FALSE` = "#7A7A7A", `TRUE` = "#1A1A1A"), guide = "none") +
scale_x_continuous(limits = c(0.2, 0.56)) +
labs(x = "Gini koeficijent (0 = jednakost)", y = NULL)
```
:::
Taj jedan broj ipak ima slijepu točku. Ginijev je koeficijent najosjetljiviji na promjene oko sredine raspodjele, a razmjerno slabo registrira ono što se događa u samom vrhu, pa dvije zemlje s vrlo različitom koncentracijom dohotka u gornjem postotku mogu dijeliti gotovo isti Gini. Upravo zato se novija literatura o nejednakosti sve više oslanja na **gornje dohodovne udjele**, to jest na udio ukupnog dohotka koji pripada najbogatijem jednom ili desetom postotku, rekonstruiran iz poreznih podataka koji vrh hvataju bolje od anketa na kojima Gini obično počiva [@piketty2014; @atkinson2015]. Korisno je razlikovati i dohodovnu od potrošne nejednakosti, jer kućanstva štednjom i zaduživanjem izglađuju potrošnju, pa ona obično pokazuje manju nejednakost od dohotka u jednom presjeku.
Isti parametar averzije prema nejednakosti omogućuje i mjeru koja, za razliku od Ginijeva koeficijenta, u sebi nosi eksplicitan vrijednosni sud.
::: {#def-atkinsonov-indeks}
**Atkinsonov indeks** $A_\varepsilon$ mjeri udio ukupnog dohotka kojega bi se društvo bilo spremno odreći kad bi preostali, jednako raspodijeljeni dohodak donosio jednako blagostanje kao postojeća nejednaka raspodjela. Za parametar averzije prema nejednakosti $\varepsilon \neq 1$ glasi
$$A_\varepsilon = 1 - \frac{1}{\bar{y}}\left(\frac{1}{n}\sum_{i=1}^{n} y_i^{\,1-\varepsilon}\right)^{\frac{1}{1-\varepsilon}},$$
pri čemu veći $\varepsilon$ znači da društvo nejednakosti pridaje veću težinu [@atkinson1970].
:::
Ako Atkinsonov indeks uz odabrani $\varepsilon$ iznosi 0,3, to znači da bi se društvo bilo spremno odreći 30 % dohotka u zamjenu za potpuno jednaku raspodjelu preostatka. Time mjera nejednakosti prestaje biti samo opisna i postaje povezana s tim koliko nam nejednakost smeta.
Treća uobičajena mjera, **Theilov indeks**, dolazi iz teorije informacije i ima svojstvo koje Gini nema. Uz prosječni dohodak $\bar{y}$ glasi
$$T = \frac{1}{n}\sum_{i=1}^{n} \frac{y_i}{\bar{y}} \ln\frac{y_i}{\bar{y}} = T_{\text{unutar}} + T_{\text{između}},$$
i može se egzaktno rastaviti na dio koji potječe od nejednakosti unutar skupina i dio koji potječe od razlika među skupinama [@theil1967]. Upravo zato je koristan kad se pita koliko ukupne nejednakosti dolazi od razlika između regija ili razina obrazovanja, a koliko od razlika unutar njih.
::: {.callout-empirija}
Učinak poreza i transfera na nejednakost moguće je izravno izmjeriti, a upravo to smanjenje od oko trećine vidljivo je na prethodnoj slici kao razmak između tržišnog i raspoloživog dohotka [@oecd_idd]. Razmjer toga smanjenja jako varira, od vrlo snažnog u nordijskim i kontinentalnim europskim sustavima do osjetno slabijeg u dijelu anglosaksonskih zemalja. Veći dio toga učinka u većini zemalja dolazi od transfera, osobito mirovina i naknada, a ne od same progresivnosti poreza na dohodak. To je važno jer pokazuje da se nejednakost može jednako snažno smanjiti rashodovnom stranom proračuna kao i poreznom. Usporedbe također pokazuju da zemlje sa sličnom razinom dohotka po stanovniku mogu imati vrlo različite razine nejednakosti, što znači da konačna raspodjela nije zadana tržištem, nego je u velikoj mjeri rezultat politike.
:::
Graf koji slijedi prikazuje Lorenzovu krivulju i pripadni Ginijev koeficijent. Vodoravna os nosi kumulativni udio stanovništva poredanog od najsiromašnijeg prema najbogatijem, okomita kumulativni udio dohotka, a dijagonala označava savršenu jednakost, pa što je plava krivulja udubljenija, to je raspodjela nejednakija. Graf je interaktivan, pa klizači mijenjaju polazišnu nejednakost tržišnog dohotka i razinu preraspodjele kroz poreze i transfere.
::: {.content-visible when-format="html"}
```{ojs}
//| echo: false
viewof lor_controls = Inputs.form({
k: Inputs.range([1, 5], {value: 2.5, step: 0.1, label: "Nejednakost tržišnog dohotka:"}),
t: Inputs.range([0, 0.6], {value: 0, step: 0.05, label: "Razina preraspodjele (porezi i transferi):"})
})
```
```{ojs}
//| echo: false
lor_k = lor_controls.k
```
```{ojs}
//| echo: false
lor_t = lor_controls.t
```
```{ojs}
//| echo: false
//| label: fig-lorenz
//| fig-cap: "Lorenzova krivulja udaljava se od dijagonale jednakosti kako raste nejednakost tržišnog dohotka, a preraspodjela je vraća prema dijagonali i smanjuje Ginijev koeficijent."
//| fig-alt: "Graf Lorenzove krivulje s kumulativnim udjelom stanovništva na osi x i kumulativnim udjelom dohotka na osi y. Isprekidana dijagonala prikazuje savršenu jednakost, a plava krivulja odstupa prema dolje što je nejednakost veća; Ginijev koeficijent ispisuje se u gornjem lijevom kutu i smanjuje se kako se preraspodjela povećava."
{
const k = lor_k, t = lor_t;
// Lorenzova krivulja: tržišna nejednakost p^k, ublažena preraspodjelom prema dijagonali
const L = (p) => (1 - t) * Math.pow(p, k) + t * p;
const ps = d3.range(0, 1.0001, 0.01);
const lorenz = ps.map(p => ({p, L: L(p)}));
const diag = [{p: 0, L: 0}, {p: 1, L: 1}];
// Gini = 1 - 2 * ∫ L(p) dp (trapezna procjena)
let area = 0;
for (let i = 1; i < lorenz.length; i++) {
area += (lorenz[i].L + lorenz[i - 1].L) / 2 * (lorenz[i].p - lorenz[i - 1].p);
}
const gini = 1 - 2 * area;
return Plot.plot({
width: 540,
height: 520,
marginLeft: 62,
marginRight: 28,
marginTop: 46,
marginBottom: 56,
aspectRatio: 1,
style: {fontSize: "12px", fontFamily: "Public Sans, system-ui, sans-serif", color: "#3A332D"},
x: {label: "Kumulativni udio stanovništva →", domain: [0, 1], tickFormat: "%"},
y: {label: "↑ Kumulativni udio dohotka", domain: [0, 1], tickFormat: "%"},
marks: [
Plot.line(diag, {x: "p", y: "L", stroke: "#6B6357", strokeDasharray: "5,4", strokeWidth: 1.5}),
Plot.line(lorenz, {x: "p", y: "L", stroke: "#2D5A8E", strokeWidth: 2.5}),
Plot.text([{p: 0.04, L: 0.93}], {x: "p", y: "L", text: [`Ginijev koeficijent = ${gini.toFixed(2)}`],
fill: "#1C1916", fontSize: 14, fontWeight: 700, textAnchor: "start"}),
Plot.text([{p: 0.80, L: 0.88}], {x: "p", y: "L", text: ["linija jednakosti"],
fill: "#6B6357", fontSize: 11, fontStyle: "italic", textAnchor: "start", rotate: -33})
]
});
}
```
**Što isprobati.** (1) Povisite klizač Nejednakost tržišnog dohotka i plava se Lorenzova krivulja izdublje odmiče od dijagonale, a Ginijev koeficijent u gornjem lijevom kutu raste, što je očekivana slika sve nejednakijeg tržišnog ishoda. (2) Vratite nejednakost na umjerenu vrijednost pa povlačite Razinu preraspodjele (porezi i transferi) prema gore i krivulja se vidljivo vraća prema liniji jednakosti dok Ginijev koeficijent pada, čime se izravno čita koliko porezi i transferi stišću raspodjelu. (3) Sada postavite preraspodjelu na najvišu vrijednost uz vrlo visoku tržišnu nejednakost i vidjet ćete da i snažna preraspodjela tek djelomično povlači krivulju prema dijagonali, jer država ublažava polazišnu nejednakost, ali je rijetko poništava u cijelosti.
:::
::: {.content-visible when-format="pdf"}
```{r}
#| label: fig-lorenz-print
#| echo: false
#| fig-cap: "Lorenzova krivulja udaljava se od dijagonale jednakosti kako raste nejednakost tržišnog dohotka, a preraspodjela je vraća prema dijagonali i smanjuje Ginijev koeficijent."
#| fig-alt: "Graf Lorenzove krivulje s kumulativnim udjelom stanovništva na osi x i kumulativnim udjelom dohotka na osi y. Isprekidana dijagonala prikazuje savršenu jednakost, a plava krivulja odstupa prema dolje što je nejednakost veća; Ginijev koeficijent ispisuje se u gornjem lijevom kutu."
#| fig-width: 5.4
#| fig-height: 5.2
# Statički PDF blizanac interaktivnog OJS grafa (zadane vrijednosti k = 2.5, t = 0).
source("R/setup.R")
k <- 2.5 # nejednakost tržišnog dohotka (zadana vrijednost klizača)
t <- 0 # razina preraspodjele (zadana vrijednost klizača)
# Lorenzova krivulja: L(p) = (1 - t) * p^k + t * p
p <- seq(0, 1, by = 0.01)
L <- (1 - t) * p^k + t * p
lorenz <- data.frame(p = p, L = L)
# Gini = 1 - 2 * ∫ L(p) dp (trapezna procjena, identično OJS-u)
area <- sum((head(L, -1) + tail(L, -1)) / 2 * diff(p))
gini <- 1 - 2 * area
ggplot(lorenz, aes(p, L)) +
geom_abline(slope = 1, intercept = 0,
linetype = "dashed", linewidth = 0.5, color = "#8C8C8C") +
geom_line(linewidth = 1.1, color = "#1A1A1A") +
annotate("text", x = 0.04, y = 0.93,
label = sprintf("Ginijev koeficijent = %.2f", gini),
hjust = 0, fontface = "bold", size = 4.4, color = "#000000") +
annotate("text", x = 0.80, y = 0.88, label = "linija jednakosti",
hjust = 0, angle = -33, fontface = "italic",
size = 3.4, color = "#8C8C8C") +
scale_x_continuous(labels = scales::percent, limits = c(0, 1),
expand = c(0, 0)) +
scale_y_continuous(labels = scales::percent, limits = c(0, 1),
expand = c(0, 0)) +
coord_fixed() +
labs(x = "Kumulativni udio stanovništva",
y = "Kumulativni udio dohotka")
```
:::
Mjera nejednakosti tako pokazuje koliko je preraspodjele ostvareno, ali ne i koliko ga društvo želi, jer taj izbor ostaje vrijednosni sud o tome kako odvagnuti efikasnost i pravednost. Time se rasprava vraća na pitanje s kojega je i krenula, na to čemu cijela distribucijska funkcija na kraju služi.
## Distribucijska funkcija kao temelj društvene solidarnosti
Distribucijska funkcija države pokazuje da javne financije nisu samo tehničko pitanje prikupljanja i trošenja novca. One su i izraz društvenog dogovora o tome koliko nejednakosti prihvaćamo, koje rizike dijelimo, kome pomažemo i koje životne prilike želimo osigurati svim građanima. Tržište može stvarati bogatstvo i poticati učinkovitost, ali ne jamči da će dohodak, bogatstvo i prilike biti raspodijeljeni na način koji društvo smatra pravednim.
Utilitarizam naglašava da preraspodjela može povećati ukupno blagostanje ako dodatni dohodak više koristi siromašnima nego bogatima. Rawlsov pristup naglašava zaštitu onih koji su u najlošijem položaju. Robni egalitarizam naglašava jednak pristup temeljnim dobrima poput obrazovanja i zdravstva. Paternalizam pokazuje da država ponekad oblikuje izbore pojedinaca radi njihove dugoročne dobrobiti ili zaštite drugih.
Država ne intervenira samo zato da bi tržište bilo učinkovitije, nego i zato da bi društvo bilo pravednije, sigurnije i uključivije. No pritom mora stalno voditi računa o poticajima, troškovima i provedbi. Dobra distribucijska politika ne teži jednostavnoj uravnilovci, nego pokušava osigurati da tržišno gospodarstvo bude povezano s društvenom solidarnošću, jednakim prilikama i zaštitom onih koji su najranjiviji.
Alokacijska i distribucijska funkcija dosad su gledale pojedina tržišta i raspodjelu dohotka, no gospodarstvo kao cjelina može posrnuti i kada svako pojedino tržište radi ispravno. Treća Musgraveova funkcija zato napušta razinu pojedinog tržišta i pita kako država ukupnu zaposlenost, cijene i proizvodnju čuva od velikih oscilacija, čime se zaokružuje klasična slika triju zadaća države.
::: {.sazetak-panel}
## Sažetak
Tržište raspodjeljuje dohodak prema vlasništvu, vještinama i okolnostima rođenja, pa ishod može biti učinkovit, a istodobno društveno neprihvatljiv. Distribucijska funkcija bavi se upravo tom napetošću i kroz poreze, transfere i javne usluge mijenja raspodjelu koju tržište proizvodi. Utilitarizam, Rawlsov pristup i robni egalitarizam nude različita mjerila pravednosti, dok paternalizam pokazuje da država ponekad oblikuje i sam izbor pojedinaca. Preraspodjela pritom nije besplatna jer dira u poticaje, pa razboritost politike leži u traženju ravnoteže između efikasnosti i pravednosti, a ne u uravnilovci. Tako se zaokružuju dvije zadaće koje gledaju pojedina tržišta i raspodjelu dohotka, dok ukupnu stabilnost gospodarstva, treću Musgraveovu funkciju, tek treba osigurati.
:::
::: {.callout-vjezba}
Promotrite hipotetsko društvo s pet kućanstava čiji godišnji dohodci iznose 10, 20, 30, 40 i 100 tisuća eura.
a. Izračunajte koliki udio ukupnog dohotka pripada najsiromašnijih 40 % kućanstava.
b. Skicirajte Lorenzovu krivulju spajanjem kumulativnih udjela dohotka.
c. Pretpostavite da država najsiromašnijem kućanstvu transferom doda 10 tisuća eura, financiranih porezom na najbogatije kućanstvo. Kako se mijenja udio najsiromašnijih 40 % i zašto se Lorenzova krivulja približava dijagonali jednakosti?
:::