Uloga interesnih skupina

Kolektivno djelovanje, lov na rentu i regulatorno zarobljavanje

Milan Deskar-Škrbić · Petra Palić · Luka Šikić

Predavanje 10 — Uloga interesnih skupina

Prošli put gledali smo kako se stranke natječu za glasove birača. Javne politike, međutim, ne oblikuju samo birači i stranke. Velik dio stvarnog utjecaja odvija se iza kulisa, kroz interesne skupine.

Utjecaj interesnih skupina nije slučajan, nego slijedi prepoznatljivu logiku organiziranosti, koncentracije koristi i raspršenosti troškova. (Olson 1965)

Što su interesne skupine

Interesne skupine organizirana su udruženja koja nastoje utjecati na javne odluke u korist svojih članova.

Tipični primjeri

  • poslovna udruženja i granska udruženja proizvođača
  • sindikati i profesionalne komore
  • udruge potrošača i okolišne organizacije

Ključno Teorija javnog izbora pokazuje da taj utjecaj slijedi logiku koncentriranih koristi i raspršenih troškova.

Agenda predavanja

  1. Olsonova logika kolektivnog djelovanja
  2. Koncentrirane koristi i raspršeni troškovi
  3. Lov na rentu
  4. Regulatorno zarobljavanje
  5. Konkurencija skupina (Becker, Grossman-Helpman)
  6. Lobiranje kao prijenos informacija — jesu li skupine nužno štetne?

Logika kolektivnog djelovanja

Velike i raspršene skupine teže se organiziraju. Male i koncentrirane organiziraju se lako.

Slobodno jahanje

Logika kolektivnog djelovanja objašnjava da pojedinac neće dobrovoljno snositi trošak za zajedničku korist ako tu korist može uživati i bez doprinosa. (Olson 1965)

U velikoj skupini

  • pojedinačni je doprinos malen
  • svatko prepušta trošak drugima
  • prevladava slobodno jahanje

U maloj skupini

  • svaki član ostvaruje velik i vidljiv udio koristi
  • poticaj na doprinos je snažan

Selektivni poticaji

Selektivni poticaji privatne su koristi dostupne samo članovima, koje skupina nudi kako bi prevladala slobodno jahanje.

Primjeri selektivnih poticaja

  • sindikati — pravna pomoć i kolektivni ugovori
  • komore — licencije i pristup struci
  • strukovna udruženja — certifikati i stručno usavršavanje

Empirija Skupine koje nude i opipljive privatne usluge trajnije su i utjecajnije. (Olson 1982) Zato ekološke i potrošačke organizacije ostaju manje i slabije financirane od industrijskih udruženja.

Ostrom: granice Olsonova pesimizma

Olsonov zaključak nije neumoljiv zakon. I skupine bez selektivnih poticaja ponekad se uspješno samoorganiziraju. (Ostrom 1990)

Uvjeti za uspješnu samoorganizaciju

  • jasne granice skupine
  • ponovljena interakcija članova
  • postupno izgrađeno povjerenje
  • vlastiti nadzor i sankcije

Ključno Problem slobodnog jahača nije nepremostiv zakon, nego ishod ovisan o institucionalnom okviru.

Sindikati: učlanjenost naspram pokrivenosti

Gdje članstvo nosi izravnu privatnu korist, gustoća je visoka. Gdje se ugovor zakonski širi na sve, učlanjenje slabi.

  • Nordijski Ghent-sustav — članstvo nosi privatnu korist, gustoća je visoka
  • Francuska — ugovor se zakonski širi na sve, pa pojedinac dobiva korist i bez učlanjenja; gustoća pada na desetak posto uz gotovo potpunu pokrivenost
  • Hrvatska — po objema mjerama u sredini

Graf koji slijedi prikazuje razmak između učlanjenosti i pokrivenosti.

Sindikati: gustoća i pokrivenost na grafu

Razmak između dviju točaka mjera je slobodnog jahanja. Najveći je u Francuskoj, gdje je gustoća 10, a pokrivenost 98 posto. Hrvatska je zlatno istaknuta u sredini s 20,8 i 52,7 posto.

Digitalno organiziranje

Olsonova ključna varijabla bio je trošak organiziranja. Upravo taj trošak digitalne platforme korjenito snižavaju.

Povezano djelovanje

Mreže omogućuju da velike i raspršene skupine brzo mobiliziraju mnoštvo bez formalne organizacije.

Tu pojavu nazivamo povezano djelovanje (connective action) (Bennett i Segerberg 2013).

Tipični oblici:

  • mrežne peticije
  • kampanje oko jednog hashtaga
  • nagle, brze donacije velikog broja ljudi

Olsonova logika ostaje

Sudjelovanje na jedan klik jeftino je, ali i plitko.

Valovi splasnu jednako brzo kako i nastanu, uz malo institucionalnog traga (Bennett i Segerberg 2013).

Selektivni poticaj i dalje razlikuje prolazni nalet od trajne snage.

Ključno Niska cijena ulaska podiže broj sudionika, ali ne stvara sama po sebi trajnu organizaciju. Bez selektivnog poticaja digitalni val ostaje epizoda, a ne institucija.

Umjetno stvorena podrška

Koncentrirani akteri mogu jeftino proizvesti privid masovne podrške.

Lažni profili i botovi stvaraju umjetnu mobilizaciju (astroturfing) i iskrivljuju signal o tome što javnost zaista misli (Ferrara i ostali 2016).

Institucije zato moraju razlikovati autentičnu mobilizaciju od proizvedene.

Empirija Analize društvenih mreža pokazuju da automatizirani računi mogu činiti značajan udio glasova u političkim raspravama i nesrazmjerno pojačati pojedine poruke (Ferrara i ostali 2016).

Koncentrirane koristi, raspršeni troškovi

Mnoge politike donose veliku korist maloj organiziranoj skupini, dok je trošak raspršen na velik broj obveznika, tako da je pojedinačni teret malen i jedva primjetan.

Asimetrija poticaja u brojkama

Asimetrija koncentriranih koristi i raspršenih troškova postoji kada mjera donosi veliku korist maloj skupini, a njezin se trošak razdijeli na mnoštvo obveznika tako da pojedinačni teret postaje gotovo neprimjetan.

Brojčani primjer:

  • subvencija ili carina nosi nekoliko milijuna eura uskom sektoru
  • financira se s tek nekoliko eura po građaninu
  • sektor ima snažan poticaj lobirati, pojedinac nema poticaj ni saznati za mjeru

Ishod je sustavno pristran organiziranim manjinama, čak i kada je ukupna korist negativna.

Pluralističko čitanje, radi ravnoteže, podsjeća da koncentracija interesa ponekad i prenosi stručno znanje do zakonodavca.

Tko su organizirane manjine

Praksa U Hrvatskoj snažan utjecaj imaju poljoprivredni lobiji, sindikati javnih i državnih službi te pojedine komore. Na razini Europske unije sektorski lobiji oblikuju Zajedničku poljoprivrednu politiku i zeleni dogovor, a Zajednička poljoprivredna politika desetljećima troši velik dio europskog proračuna unatoč trajnoj kritici. Klasični svjetski primjeri su američki šećerni lobi i Nacionalno udruženje za oružje.

Lov na rentu

Najveću štetu interesne skupine ne nanose onime što uzmu, nego onime što potroše da bi to uzele.

Što je lov na rentu?

Lov na rentu ulaganje je resursa u stjecanje političkih povlastica — monopolske zaštite, dozvola, subvencija, kvota — umjesto u stvaranje vrijednosti (Tullock 1967; Krueger 1974).

Renta je korist koja proizlazi iz povlaštenog položaja, a ne iz veće produktivnosti.

Resursi se preusmjeravaju s proizvodnje na nadmetanje za naklonost države.

Dva društvena gubitka

Prvi gubitak je izravan: povlastica iskrivljuje cijene, ograničava konkurenciju i prebacuje dohodak prema povlaštenima.

Drugi gubitak su sami resursi potrošeni na nadmetanje — vrijeme, novac, stručnjaci, pravni timovi i lobisti.

Ti resursi ne stvaraju ništa novo; oni su čisti društveni gubitak.

Oba gubitka pokazuje graf koji slijedi, na tržištu na kojem povlastica ograničava količinu ispod konkurentske razine.

Lov na rentu na grafu

Pooštrite ograničenje i rastu i renta i mrtvi teret; popustite ga prema konkurentskoj količini i oba se polja gotovo zatvore. Prema Tullocku zamislite da se cijela renta potroši u nadmetanju — tada je stvarni gubitak i trokut i pravokutnik.

Tullockov uvid

Gubitak nije proporcionalan vrijednosti rente — može joj biti gotovo jednak.

To se događa kad je natjecanje otvoreno i svaki sudionik ulaže do nultog očekivanog povrata.

Što je nagrada veća, to više resursa odlazi u nadmetanje za nju.

Koliko to košta?

Empirija Kruegerina studija indijskih i turskih uvoznih dozvola procijenila je gubitke od 7,3 posto BDP-a u Indiji i 15 posto u Turskoj — red veličine više od klasičnih Harbergerovih trokuta (Harberger 1954; Krueger 1974). Kasnije procjene za SAD i EU dosežu desetke milijardi eura godišnje.

Zamka prijelaznih dobitaka

Tullockova zamka prijelaznih dobitaka objašnjava zašto neučinkovite mjere preživljavaju (Tullock 1975).

Renta se kapitalizira u vrijednost dozvola, zemljišta ili poduzeća.

Ukidanje povlastice tada znači stvaran gubitak za one koji su za nju platili punu cijenu.

Tako neučinkovita mjera nadživi svoje opravdanje.

Regulatorno zarobljavanje

Lov na rentu najdjelotvorniji je kad zarobi samu instituciju koja bi ga trebala obuzdavati.

Što je regulatorno zarobljavanje

Regulatorno zarobljavanje (regulatory capture) stanje je u kojem regulator osnovan da štiti javni interes postupno počne djelovati u interesu sektora koji nadzire (Stigler 1971; Peltzman 1976).

Regulator i dalje formalno postoji, propisi se i dalje donose, ali se težište odluka tiho pomiče prema reguliranima.

Kako nastaje (ne nužno korupcija)

  • Informacijska ovisnost — regulator zna manje od poduzeća koje nadzire
  • Organizacijska asimetrija — industrija sustavno sudjeluje u savjetovanjima, potrošači rijetko
  • Zajednička profesionalna kultura — isti fakulteti, konferencije, stručni jezik
  • Kružna vrata (revolving doors) — dužnosnici prelaze u tvrtke koje su regulirali, i obratno (Dal Bó 2006)

Ključno Zarobljavanje često nastaje bez ijednog nezakonitog čina. Dovoljne su asimetrija znanja i očekivanje budućeg posla u sektoru.

Stigler naspram Peltzmana

Ključno Za Stiglera je regulator pasivni instrument industrije; za Peltzmana je regulator agent koji raspodjeljuje zaštitu da maksimizira ukupnu političku potporu.

Posljedica Peltzmanova modela: i organizirani potrošači mogu utjecati, pa zaštita nikad ne ide u potpunosti jednoj strani (Peltzman 1976).

Zarobljavanje stoga nije stanje nego varijabla: raste sa starošću agencije i tehničkom složenošću sektora, a slabi uz budan nadzor zakonodavca i medija.

Dizajn važniji od čestitosti

Zarobljavanje se ne suzbija biranjem poštenijih ljudi, nego pravilima koja mijenjaju poticaje.

  • Rotacija osoblja i razdoblja hlađenja prije prelaska u sektor
  • Otvorena evidencija susreta s lobistima
  • Neovisni uredi za potrošače kao protuteža industriji
  • Obvezna objava analiza učinaka propisa

Praksa Rodrik upozorava da pokretljivost kapitala ograničava domet strože regulacije: poduzeća mogu preseliti aktivnost (regulatorna arbitraža). Usklađena pravila na razini EU smanjuju taj prostor (Rodrik 2011).

Željezni trokut

Željezni trokut (iron triangle) stabilan je samopojačavajući savez triju vrhova: interesnih skupina, nadležnih parlamentarnih odbora i dijela birokracije koji upravlja programom.

Svaki vrh daje nešto drugima — glasove i sredstva, povoljne propise, proračun i nadležnost — pa je trokut izuzetno otporan na reforme.

Te saveze, vezane uz proračune službi, detaljnije obrađuje predavanje o birokraciji.

Konkurencija interesnih skupina

Olson objašnjava koje se skupine uopće organiziraju. No tek konkurencija među organiziranim skupinama određuje kakvu će politiku država na kraju odabrati.

Beckerov model pritisaka

Politički ishod je ravnoteža pritisaka (Becker 1983).

Svaka skupina ulaže resurse u pritisak. Uspjeh ovisi o trima stvarima.

  • broju članova
  • raspoloživim sredstvima
  • svladavanju slobodnog jahanja unutar skupine

Državu veže proračunsko ograničenje. Prihod prikupljen od oporezovanih mora pokriti subvenciju povlaštenima uvećanu za mrtvi teret oporezivanja.

Neočekivani zaključak

Mrtvi teret raste otprilike s kvadratom porezne stope.

Zato daljnje oporezivanje postaje sve skuplje. Oporezovani se sve jače odupiru, a povlašteni dobivaju sve manje po jedinici uloženoga pritiska.

Ključno

Ravnoteža tjera državu prema učinkovitijim instrumentima preraspodjele. I čista borba interesa može se tako pretvoriti u neizravnu zaštitu učinkovitosti.

Zaštita na prodaju

Grossman i Helpman formaliziraju trgovinsku politiku (Grossman i Helpman 1994).

Doprinosi ne kupuju glas izravno. Kupuju pristup i naklonost.

Igra ima dvije faze.

  1. skupine nude rasporede doprinosa vezane uz politiku
  2. vlada bira politiku koja maksimizira ponderirani zbroj blagostanja i doprinosa

\[U = a\,G(p) + \sum_{i \in L} C_i(p),\]

Težina a mjeri koliko vlada cijeni opće dobro naspram donacija. Visok a znači vladu blisku benevolentnom planeru. Nizak a znači vladu spremnu prodati blagostanje za doprinose.

Formula optimalne zaštite

Rješenje igre daje formulu zaštite za pojedini sektor.

\[\frac{t_i}{1+t_i} = \frac{I_i - \alpha_L}{a + \alpha_L}\cdot\frac{X_i/M_i}{e_i},\]

Tri zaključka.

  • organizirani sektori dobivaju zaštitu, a neorganizirani se mogu i oporezovati
  • zaštita opada s elastičnošću uvozne potražnje, jer elastična potražnja nosi velik mrtvi teret
  • zaštita raste s omjerom domaće proizvodnje i uvoza (Bernheim i Whinston 1986)

Graf koji slijedi prikazuje optimalnu stopu zaštite organiziranog i neorganiziranog sektora prema elastičnosti.

Optimalna zaštita na grafu

  • smanjite težinu blagostanja a i obje se krivulje odmiču od nule
  • povećajte elastičnost i zaštita se topi prema nuli
  • podignite omjer X/M i zaštita organiziranog sektora naglo raste

Koliko vlade cijene blagostanje

Empirija

Goldberg i Maggi testirali su model na američkim podacima. Procijenili su težinu blagostanja a na oko 98 posto, a doprinose na tek 2 posto vladine korisnosti (Goldberg i Maggi 1999).

Točnija je interpretacija da organizirane skupine ipak izvlače znatne rente, jer utjecaj kupuju iznimno jeftino.

Tri pristupa interesnim skupinama

Dimenzija Kolektivno djelovanje (Olson) Konkurencija skupina (Becker) Zaštita na prodaju (Grossman-Helpman)
Fokus prepreke organiziranju skupine učinak konkurencije na učinkovitost trgovina blagostanja za doprinose
Uloga vlade pasivni primatelj pritiska pasivni posrednik pritisaka aktivni akter koji vaga blagostanje i donacije
Determinanta uspjeha veličina, homogenost, selektivni poticaji učinkovitost pritiska i otpora organiziranost i omjer proizvodnje i uvoza
Tretman mrtvog tereta neželjena nuspojava koči pritisak i potiče učinkovitost postavlja gornju granicu stope zaštite
Pouka male skupine izrabljuju neorganiziranu većinu konkurencija gura prema učinkovitim mjerama država prodaje zaštitu organiziranim lobijima

Izvori: (Olson 1965; Becker 1983; Grossman i Helpman 1994).

Lobiranje kao prijenos informacija

Suvremena teorija ne promatra lobiranje kao podmićivanje, nego kao strateški prijenos informacija u uvjetima neizvjesnosti (Crawford i Sobel 1982).

Igra jeftinih riječi

Donositelj odluke rijetko zna sve o posljedicama nekog propisa, dok sektor koji propis pogađa raspolaže podacima iz prve ruke. Političar zato želi čuti lobista, ali istodobno zna da lobist stvari prikazuje povoljnijima nego što jesu.

\[U^{P} = -(y-\theta)^2, \qquad U^{L} = -(y-\theta-b)^2\]

Parametar b mjeri pristranost lobista, to jest koliko se njegov idealni ishod razlikuje od onoga što bi političar odabrao da sam ima sve podatke.

Ključni rezultat. Količina informacije koju lobist može vjerodostojno prenijeti opada s pristranošću. Kod posve suprotstavljenih interesa ostaje samo prazni govor, a kod bliskih interesa informacija stiže tek u grubim kategorijama, nikada posve precizno.

Čemu služe donacije

Izravna kupnja glasa rijetka je i kažnjiva, pa najveći dio doprinosa ne kupuje odluku nego pristup, pravo na sastanak prije nego se prijedlog uobliči (Tullock 1967).

Donacija djeluje kao ključ koji otvara vrata. Političar ima ograničeno vrijeme i daje ga onima koji najviše plate, pa se rasporedom sastanaka tiho odlučuje čiji će se podaci i argumenti uopće čuti.

Ključno Donatori financiraju kampanju samo ako vide jasnu razliku među kandidatima. Zato kandidate guraju iz centra prema rubovima i tako pothranjuju trajnu polarizaciju (Downs 1957).

Pravila koja obuzdavaju lobiranje

Lobiranje se ne može zabraniti bez kršenja prava na slobodu govora i prava na podnošenje zahtjeva vlasti. Zato ustavni okvir ne ukida zastupanje interesa, nego mu smanjuje štetu trima instrumentima (Brennan i Buchanan 1985).

  1. Obvezni registri lobista i javna evidencija sastanaka, kako bi se vidjelo tko s kim i o čemu razgovara.
  2. Razdoblja hlađenja za bivše dužnosnike, kako se utjecaj i veze ne bi unovčili odmah po odlasku iz službe.
  3. Neovisni i nestranački uredi za analizu javnih politika, kako donositelji ne bi ovisili samo o podacima koje im daju zainteresirane strane.

Cilj nije ušutkati interese, nego zastupanje učiniti vidljivim i podvrgnuti ga zajedničkim mjerilima.

Jesu li interesne skupine nužno štetne?

Važno je izbjeći pojednostavljenje da su sve interesne skupine štetne. One su sastavni dio demokratskoga društva i mogu donositi stvarne koristi.

Koristi i pravi problem

Organizirani interesi nisu samo trošak za društvo.

  • Strukovna udruženja prenose stručno znanje koje zakonodavac inače nema.
  • Sindikati i udruge potrošača uravnotežuju koncentrirani kapital.
  • Građanske i okolišne organizacije zastupaju glas koji bi inače izostao, uključujući buduće generacije.

Problem nije postojanje skupina nego neravnoteža utjecaja i netransparentnost kanala kroz koje djeluju.

Ključno Cilj javnih politika nije ukinuti zastupanje interesa nego osigurati da se ono odvija otvoreno i pod jasnim pravilima.

Pluralizam naspram korporativizma

Pluralizam je model u kojem se mnoštvo fragmentiranih skupina natječe za utjecaj bez trajnoga institucionalnog mjesta, dok korporativizam institucionalizira nekoliko krovnih organizacija s trajnim mjestom u pregovorima.

  • Pluralistički sustavi (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo) počivaju na konkurenciji mnogih malih skupina.
  • Korporativistički sustavi (Austrija, Njemačka, nordijske zemlje) daju krovnim organizacijama trajno mjesto za pregovaračkim stolom.

Korporativizam pokazuje manje vidljivoga lova na rentu, ali je podložniji institucionalnoj sklerozi koju je opisao Olson (Olson 1982).

Nijedan model nije inherentno bolji; nude različite kompromise stabilnosti i prilagodljivosti.

Sažetak

  1. Olsonova logika objašnjava zašto se uske skupine lakše organiziraju.
  2. Selektivni poticaji drže ih trajnima.
  3. Asimetrija koncentriranih koristi i raspršenih troškova čuva neučinkovite politike.
  4. Lov na rentu i regulatorno zarobljavanje pretvaraju utjecaj u stvaran trošak.
  5. Problem nije postojanje interesa nego neravnoteža i netransparentnost, pa je zadaća pravila i otvorenost.

Nit koja povezuje

Ključno Kad interesne skupine, političari i uprava dijele korist od istoga programa, nastaje stabilan savez. Taj se savez najjasnije vidi u odnosu prema birokraciji i njezinim proračunima, čime se otvara tema sljedećega predavanja.

Vježba

Vježba Zamislite gospodarstvo s 20 milijuna poreznih obveznika. Država uvodi carinsku zaštitu za sektor od pet domaćih proizvođača. Mjera tih pet poduzeća zajedno donosi 50 milijuna eura godišnje dodatne dobiti, a potrošače ukupno košta 80 milijuna eura godišnje.

Zadaci

  1. Izračunajte prosječnu korist po proizvođaču i prosječni trošak po obvezniku.

  2. Usporedite ukupnu korist sektora s ukupnim troškom, pa utvrdite neto učinak za društvo i veličinu gubitka.

  3. Ako je svaki proizvođač spreman ulagati u lobiranje do visine vlastite očekivane koristi, izračunajte gornju granicu resursa potrošenih na nadmetanje i objasnite zašto je to dodatni gubitak prema logici lova na rentu (Tullock 1967).

  4. Objasnite zašto mjera koja je za društvo neto negativna ipak politički opstaje.

Što slijedi

Od organiziranih interesa prelazimo na upravu koja politike provodi i suoblikuje.

  1. Predavanje 11 — birokracija: birokracija kao racionalni akter, Niskanenov model, željezni trokuti i proračuni službi.
  2. Širi luk: od organiziranih interesa prema upravi koja provodi i oblikuje politike.
Becker, Gary S. 1983. „A Theory of Competition Among Pressure Groups for Political Influence“. Quarterly Journal of Economics 98 (3): 371–400.
Bennett, W. Lance, i Alexandra Segerberg. 2013. The Logic of Connective Action: Digital Media and the Personalization of Contentious Politics. Cambridge: Cambridge University Press.
Bernheim, B. Douglas, i Michael D. Whinston. 1986. „Menu Auctions, Resource Allocation, and Economic Influence“. Quarterly Journal of Economics 101 (1): 1–31.
Brennan, Geoffrey, i James M. Buchanan. 1985. The Reason of Rules: Constitutional Political Economy. Cambridge: Cambridge University Press.
Crawford, Vincent P., i Joel Sobel. 1982. „Strategic Information Transmission“. Econometrica 50 (6): 1431–51.
Dal Bó, Ernesto. 2006. „Regulatory Capture: A Review“. Oxford Review of Economic Policy 22 (2): 203–25. https://doi.org/10.1093/oxrep/grj013.
Downs, Anthony. 1957. An Economic Theory of Democracy. New York: Harper & Row.
Ferrara, Emilio, Onur Varol, Clayton Davis, Filippo Menczer, i Alessandro Flammini. 2016. „The Rise of Social Bots“. Communications of the ACM 59 (7): 96–104. https://doi.org/10.1145/2818717.
Goldberg, Pinelopi Koujianou, i Giovanni Maggi. 1999. „Protection for Sale: An Empirical Investigation“. American Economic Review 89 (5): 1135–55.
Grossman, Gene M., i Elhanan Helpman. 1994. „Protection for Sale“. American Economic Review 84 (4): 833–50.
Harberger, Arnold C. 1954. „Monopoly and Resource Allocation“. American Economic Review 44 (2): 77–87.
Krueger, Anne O. 1974. „The Political Economy of the Rent-Seeking Society“. American Economic Review 64 (3): 291–303.
Olson, Mancur. 1965. The Logic of Collective Action: Public Goods and the Theory of Groups. Cambridge, MA: Harvard University Press.
———. 1982. The Rise and Decline of Nations: Economic Growth, Stagflation, and Social Rigidities. New Haven: Yale University Press.
Ostrom, Elinor. 1990. Governing the Commons: The Evolution of Institutions for Collective Action. Cambridge: Cambridge University Press.
Peltzman, Sam. 1976. „Toward a More General Theory of Regulation“. Journal of Law and Economics 19 (2): 211–40. https://doi.org/10.1086/466865.
Rodrik, Dani. 2011. The Globalization Paradox: Democracy and the Future of the World Economy. New York: W. W. Norton.
Stigler, George J. 1971. „The Theory of Economic Regulation“. Bell Journal of Economics and Management Science 2 (1): 3–21. https://doi.org/10.2307/3003160.
Tullock, Gordon. 1967. „The Welfare Costs of Tariffs, Monopolies, and Theft“. Western Economic Journal 5 (3): 224–32. https://doi.org/10.1111/j.1465-7295.1967.tb01923.x.
———. 1975. „The Transitional Gains Trap“. Bell Journal of Economics 6 (2): 671–78. https://doi.org/10.2307/3003221.