Političke stranke i izbori

Medijanski glasač, polarizacija i racionalna neinformiranost

Milan Deskar-Škrbić · Petra Palić · Luka Šikić

Tko se natječe za vlast

Kolektivni izbor pokazao nam je kako se pojedinačne preferencije agregiraju u zajedničke odluke. Danas postavljamo praktično pitanje, tko te odluke u stvarnosti oblikuje i kako se natječe za pravo da ih donosi.

Stranke nisu apstraktni zastupnici općeg dobra, nego akteri s vlastitim ciljem, dolaskom na vlast i ostankom na njoj. (Downs 1957)

Stranka kao poduzeće

Stranke se ponašaju donekle slično poduzećima na tržištu. Njihov proizvod su politički programi, valuta kojom se plaća su glasovi birača, a umjesto profita maksimiziraju broj glasova i moć. (Downs 1957)

Politička je konkurencija stoga strateška igra pozicioniranja, a ne potraga za objektivno najboljim rješenjem za društvo.

Ključno Zato su proračun, porezi i regulatorni okvir oblikovani više po logici političke profitabilnosti nego po kriterijima ekonomske efikasnosti i dugoročne održivosti.

Agenda današnjeg predavanja

  1. Medijanski glasač — zašto se stranke natječu za centar.
  2. Natjecanje za glas — kako se stranke pozicioniraju i diferenciraju.
  3. Centar i polarizacija — kada konvergencija ustupa mjesto razilaženju.
  4. Racionalna neinformiranost — zašto velik dio birača ostaje neinformiran i kako to djeluje na izlaznost.
  5. Demokracija nasuprot autokraciji — koliko ovaj nesavršeni mehanizam ipak vrijedi.
  6. Posljedice za javne politike — što sve to znači za proračun i reforme.

Hotelling-Downsov model

Hotelling-Downsov model tvrdi da dvije stranke koje se natječu za glasove birača poredanih na jednoj ideološkoj osi imaju snažan poticaj pozicionirati se što bliže preferencijama medijanskog glasača kako bi pobijedile na izborima. (Hotelling 1929; Downs 1957)

Logika je jednostavna. Krajnja pozicija osvaja svoj kraj osi, ali gubi velik dio sredine. Pomak prema centru osvaja medijanskoga glasača, a time i većinu.

Slijedi konvergencija prema centru, u kojoj se programi velikih stranaka sve više nalikuju, pa otud i česta pritužba birača da „nema prave razlike”.

Natjecanje za medijana

Medijanski glasač ne određuje samo ideološku poziciju stranaka, nego i konkretne fiskalne parametre, visinu poreznih stopa, opseg socijalnih transfera, razinu javnih investicija i mirovinskih naknada.

Tko osvoji sredinu, osvaja većinu. Zato obje stranke gravitiraju prema istoj točki rasporeda birača.

Graf koji slijedi prikazuje raspodjelu birača na ideološkoj osi i položaje dviju stranaka, pa se odmah vidi kako ih natjecanje povlači prema medijanu.

Natjecanje za centar na grafu

Razmaknite stranke prema krajevima i ona bliža sredini osvaja veći dio glasova. Pomičite jednu prema medijanu i njezin udio raste dok ne prestigne suparnicu, što objema daje poticaj da se približe sredini. Postavite obje u medijan i glasovi se dijele napola — nijedna više ne dobiva jednostranim pomakom, što je ravnoteža medijanskoga glasača.

Hrvatske stranke na osi

Stvarni razmještaj potvrđuje obje strane priče. HDZ i SDP zbijeni su oko sredine, HDZ tek desno, a SDP tek lijevo od centra, što je prostorni odraz konvergencije prema medijanu.

Novije stranke, Možemo na ljevici i Domovinski pokret na desnici, razvlače raspon prema krajevima koji su dvije velike stranke desetljećima držale uskim.

Graf koji slijedi prikazuje procjene stručnjaka na ljestvici od 0 (krajnja ljevica) do 10 (krajnja desnica).

Položaj stranaka na grafu

HDZ (6,4) i SDP (3,7) zbijeni su oko sredine — prostorni odraz konvergencije prema medijanu. Novije stranke razvlače raspon prema krajevima, od Možemo (2,3) na ljevici do Domovinskog pokreta (8,9) na desnici. To razilaženje vodi izravno u pitanje polarizacije.

Granice modela

Model je snažan, ali počiva na strogim pretpostavkama, jednoj ideološkoj dimenziji, dvjema strankama, potpunoj informiranosti i sigurnoj izlaznosti.

Ključno Najkrhkija je pretpostavka o jednoj dimenziji. Čim politika postane višedimenzionalna, središnja ravnoteža nestaje, pa ista logika koja predviđa konvergenciju prema centru objašnjava i polarizaciju.

Stranke oblikuju ponudu

Stranke nisu pasivni prenositelji biračkih preferencija, nego aktivni poduzetnici koji oblikuju ponudu.

Glavna je strategija diferencijacija, u kojoj stranke ne nude tek tehničke politike, nego cjelovite „brendove” koji spajaju ekonomske mjere, identitetske signale i emocionalne apele.

Ključno Takvi brendovi biraču služe kao informacijski prečaci, jer većina ljudi nema poticaja ulagati velik trud u analizu programa.

Pakiranje

Pakiranje (bundling) izborna je strategija u kojoj stranka spaja različite, ponekad i međusobno proturječne politike u jedan programski paket, što biraču otežava razdvajanje i vrednovanje pojedinih elemenata.

Birač koji nema poticaj proučavati program ne može sam rastaviti paket, pa glas dodjeljuje cjelini prema jednom ili dva najistaknutija elementa.

Praksa Institucije koje traže obvezujuće programe i procjene fiskalnih učinaka povećavaju cijenu pakiranja, jer otežavaju održavanje različitih obećanja prema različitim publikama.

Granica pakiranja

Pakiranje ipak ima prirodnu granicu. Svako dodatno obećanje isprva donosi nove glasove.

No u nekom trenutku obilje obećanja počne rušiti vjerodostojnost stranke, pa ukupna podrška opada (Downs 1957).

Graf koji slijedi prikazuje tu obrnutu krivulju podrške u ovisnosti o broju obećanja, a klizači mijenjaju koliko birači nagrađuju obećanja i koliko kažnjavaju izgubljenu vjerodostojnost.

Granica obećanja na grafu

Povećajte kaznu za nevjerodostojnost i vrh se pomiče ulijevo — kad birači oštrije kažnjavaju neostvariva obećanja, isplati se obećati manje. Povećajte dobitak po obećanju i vrh ide udesno. Oba kraja krivulje daju nisku podršku, pa najbolji izbor leži između premalo i previše obećanja.

Herestetika i negativna kampanja

Herestetika je vještina strukturiranja političkog prostora i nametanja tema na kojima stranka ima komparativnu prednost (Riker i Ordeshook 1968).

Umjesto da se natječu ondje gdje su slabije, stranke nameću sebi povoljne teme. Kada su velike stranke ekonomski slične, natjecanje se premješta na identitetska, sigurnosna i povijesna pitanja.

Praksa Negativna kampanja diskreditira protivnika jer je često jeftinija i učinkovitija od uvjeravanja, premda dugoročno smanjuje povjerenje u politiku.

Centar ili polarizacija

Uredna priča o natjecanju za centar pretpostavlja jednu os na kojoj sredina uopće postoji. U stvarnosti birači istodobno vrednuju ekonomska, vrijednosna, identitetska i vanjskopolitička pitanja.

Čim se te dimenzije ukrste, stranke se mogu specijalizirati za pojedine skupine birača umjesto da se natječu za sredinu.

Višedimenzionalni politički prostor nastaje kada birači istodobno vrednuju više neovisnih dimenzija politike (ekonomska, vrijednosna, identitetska, vanjskopolitička); u takvom prostoru jasna središnja pozicija često ne postoji, a stabilnost ishoda većinskog glasovanja gubi se sukladno McKelveyevu teoremu (McKelvey 1976).

Što gura prema rubu

Temeljni čimbenici

  • Bimodalna distribucija preferencija — kada se birači grupiraju oko dvaju krajeva, isplati se napustiti centar i mobilizirati vlastitu ideološki motiviranu bazu.
  • Izborni sustav — proporcionalni pogoduje većem broju stranaka i koalicijskoj politici, dok većinski gura prema dvjema velikim strankama.

Pojačavajući čimbenici

  • Mobilizacija rubova — izlaznost nije zajamčena, a birači s krajeva spektra lakše se mobiliziraju, pa izraženije pozicije bude vlastitu bazu.
  • Pritisak iznutra — ideološki aktivisti, veliki donatori i medijski saveznici vuku vodstvo prema rubu spektra.

Polarizacija

Polarizacija je proces udaljavanja stranaka od centra prema suprotnim krajevima ideološkog spektra; nastaje kada distribucija biračkih preferencija postane bimodalna, kada izlaznost aktivira rubne birače ili kada ideološki pritisak unutar stranaka prevlada poticaj za osvajanje medijana.

Zbog svega toga suvremene demokracije često pokazuju polarizaciju umjesto konvergencije, pri čemu se stranke razmiču, a središte slabi.

Centrizam i polarizacija u praksi

Zemlja Prevladavajuća strategija Ključne karakteristike Posljedice za javne financije
Hrvatska (2010.–2020.) centrizam konvergencija HDZ–SDP po ekonomskim pitanjima relativna fiskalna stabilnost, ali sporost reformi
Njemačka (Merkelina era) centrizam velike koalicije CDU–SPD, Mittepolitik visoka stabilnost, niska volatilnost duga
SAD polarizacija bimodalna distribucija, mobilizacija baze veliki zaokreti u fiskalnoj politici, visok dug
Mađarska (Orbán) polarizacija + centar–periferija dominacija Fidesza kroz nacionalno-identitetsku mobilizaciju centralizacija fiskalne moći, rast potrošnje
Francuska (2017.–2022.) „novi centar” Macronov pokret kao pokušaj nadilaženja lijevo-desne osi početna fleksibilnost, kasnije prosvjedi
Italija fragmentirana polarizacija jačanje populističkih stranaka (M5S, Liga) visoka nestabilnost proračuna i duga

Izrada autora prema Downsu, Fiorini i Muddeu.

Račun glasovanja

Posebnost izbora kao mehanizma kolektivnog odlučivanja jest da pojedinačni glas gotovo nikada ne odlučuje ishod. Downs je formalizirao odluku o izlasku na izbore, a Riker i Ordeshook zapisali su je kao račun glasovanja. (Downs 1957; Riker i Ordeshook 1968)

\[R = (P \times B) - C + D\]

Pritom je P vjerojatnost da će glas biti odlučujući, B korist ako pobijedi preferirani kandidat, C trošak izlaska na izbore, a D neinstrumentalne koristi samog čina, dakle osjećaj dužnosti, zadovoljstvo i društveni pritisak.

U velikim demokracijama P je toliko malen da instrumentalni dio (P × B) postaje zanemariv.

Racionalna neinformiranost

Racionalna neinformiranost (rational ignorance) stanje je u kojem se biraču ne isplati ulagati u informiranje, jer trošak snosi sam, a korist od ispravnog glasa raspršena je na cijelo društvo.

To nije lijenost nego ekonomska racionalnost, jer trošak razumijevanja porezne ili mirovinske reforme daleko premašuje očekivanu korist na biralištu.

Empirija Mulligan i Hunter procijenili su vjerojatnost odlučujućeg glasa na američkim predsjedničkim izborima na oko 1 prema 10 milijuna. Izlaznost na izborima za Europski parlament 2024. u Hrvatskoj bila je oko 21 %, među najnižima u EU-u, dok obvezno glasovanje u Belgiji i Australiji znatno diže izlaznost. (Mulligan i Hunter 2003; Blais 2000)

Fiskalna iluzija

Fiskalna iluzija pojava je u kojoj vlade imaju poticaj dizajnirati poreze tako da troškovi budu što manje vidljivi, primjerice doprinosi koji se odbijaju prije neto plaće ili PDV uključen u cijenu, pa građani podcjenjuju stvarni teret. (Wagner 1976)

Birač koji se racionalno ne informira lakše podlegne nevidljivom porezu, pa fiskalna iluzija izravno slijedi iz prethodnog slajda.

Praksa Politička otpornost na povećanje PDV-a niža je od otpora na isti iznos prikupljen porezom na dohodak, jer se PDV plaća pri kupnji bez odvojene stavke, a porez na dohodak vidi se na svakom platnom listiću. Zato politika gura prema manje vidljivim porezima čak i kad su distortivniji. (Caplan 2007)

Zašto ipak glasujemo

Ako je vjerojatnost odlučujućeg glasa zanemariva, čisti instrumentalni račun kaže da se ne isplati glasovati. A ipak ljudi masovno izlaze.

Odgovor leži u članu D, dakle u ekspresivnom glasovanju kao izrazu identiteta i pripadnosti. Baš kao što navijač navija za svoju momčad iako zna da to neće promijeniti rezultat, birač izražava lojalnost svjetonazoru ili zajednici. (Brennan i Lomasky 1993)

Ključno Caplanova racionalna iracionalnost pokazuje da birači, jer ih pogrešno mišljenje na biralištu gotovo ništa ne košta, biraju emocionalno privlačne ali neodržive narative, što pojačava afektivnu polarizaciju. (Caplan 2001; Iyengar i ostali 2019)

Je li diktatura učinkovitija?

Jedno od najprovokativnijih pitanja teorije javnog izbora glasi: nije li autokracija jednostavno brža i dosljednija od demokracije? Demokracija je spora, skupa i podložna pregovaranju, dok diktatura naizgled odlučuje u jednom potezu.

Buchanan i Tullock razlikuju dvije vrste troškova (Buchanan i Tullock 1962). Troškove odlučivanja čine vrijeme, pregovori i kompromisi potrebni da se postigne suglasnost, dok vanjski troškovi obuhvaćaju štetu koju trpimo od odluka s kojima se ne slažemo.

Diktatura ekstremno smanjuje prve, ali dramatično povećava druge.

Tri slabosti autokracije

  1. Nedostatak pouzdanih informacija — bez slobodnih medija i oporbe vladar rijetko dobiva točne povratne informacije, pa su moguće katastrofalne pogreške velikih razmjera.
  2. Premještanje lova na rentu — borba za rente seli iz otvorenog parlamentarnog prostora u zatvorene krugove oko vladara, gdje lojalnost postaje ključna valuta.
  3. Odsutnost mehanizma korekcije — nema mirne smjene vlasti ni postupnog ispravka loših politika, mogućnost koju demokracija uklapa u sam svoj ustroj.

Empirija Sen je pokazao da u modernoj povijesti nikada nije došlo do velike gladi u funkcionalnoj demokraciji, upravo zbog slobodnog tiska i pritiska javnosti koji djeluju kao rani mehanizam upozoravanja (Sen 1999).

Pouka: pravila, ne ljudi

Ključno Demokracija je sporija i skuplja, ali otpornija na katastrofalne pogreške, dok je autokracija brža, no krhkija jer ovisi o kvaliteti i dugovječnosti samog vladara. Najbolji institucionalni dizajn spaja demokratsku legitimnost s čvrstim ustavnim ogradama koje štite fiskalnu odgovornost od kratkoročnih političkih impulsa (Mueller 2003).

Zaključak nije idealizacija nijednog sustava, nego povratak na temeljnu pouku — dobre rezultate jamče dobra pravila igre, a ne nada u dobrog vladara.

Zašto je to važno za javne politike

Stranačko natjecanje objašnjava sustavne pristranosti političkog procesa, a ne samo pojedinačne odluke.

  • Politike s vidljivim i koncentriranim koristima prije izbora politički su privlačnije od onih čije se koristi javljaju tek za desetljeće.
  • Reforme s kratkoročnim troškovima i dugoročnim koristima sustavno se odgađaju.
  • Skupine koje se lakše mobiliziraju i bolje informiraju dobivaju nesrazmjeran utjecaj.

Nije stvar loših namjera

Ključno Te se pristranosti ne pripisuju lošim namjerama pojedinaca, nego logici natjecanja za glasove. Stranka koja bi zanemarila izborni kalendar i medijanskog glasača izgubila bi od one koja to ne čini, pa konkurencija nagrađuje upravo kratkoročnost koju kao građani osuđujemo. Zato je odgovor u pravilima koja mijenjaju poticaje, a ne u zamjeni političara boljima.

Što smo naučili

  1. Stranke maksimiziraju glasove, pa se ponašaju donekle slično poduzećima na tržištu.
  2. Teorem medijanskog glasača vuče ih prema sredini, ali pravila i mobilizacija baze vode k polarizaciji.
  3. Racionalna neinformiranost otvara prostor onima koji su bolje organizirani.
  4. Sustavna je pristranost prema kratkoročno vidljivim koristima i odgađanje reformi.
  5. Odgovor je u pravilima, a ne u izboru boljih ljudi.

Nit koja povezuje

Ključno Političko natjecanje nije potraga za općim dobrom, nego strateška igra za glasove. Zato se kvaliteta javnih politika ne popravlja izborom boljih ljudi, nego dizajnom pravila koja mijenjaju poticaje aktera.

Vježba

Vježba Promotrite pet birača na lijevo-desno osi od 0 do 10, s idealnim točkama 1, 3, 5, 7 i 9. Svaki birač glasuje za stranku koja mu je bliža, a dvije stranke žele maksimizirati broj glasova.

  1. Odredite poziciju medijanskog glasača i objasnite zašto je upravo ta točka ravnotežna lokacija za obje stranke.
  2. Neka stranka A zauzme poziciju 3, a stranka B poziciju 7. Pokažite koliko glasova osvaja svaka i objasnite zašto svaka ima poticaj pomaknuti se prema sredini.
  3. Treća stranka slobodno bira poziciju nakon što su A i B već u medijanu. Odredite gdje joj se isplati smjestiti i pokažite zašto njezin ulazak razbija stabilnost središnje ravnoteže.
  4. Dodajte uz ekonomsku i vrijednosnu (drugu) dimenziju, pa obrazložite zašto jasna središnja pozicija često više ne postoji te kako isti model objašnjava polarizaciju.

Što slijedi

Ako slabo informirani birači i kratkoročni izborni poticaji oblikuju politiku, posebnu pozornost zaslužuju oni koji su najbolje organizirani da na nju utječu.

  1. Predavanje 10 — interesne skupine: logika kolektivnog djelovanja, lobiranje, lov na rentu i Beckerov model natjecanja pritisaka.
  2. Širi luk: od birača i stranaka prema organiziranim interesima koji oblikuju ishod javnih politika.
Blais, André. 2000. To Vote or Not to Vote: The Merits and Limits of Rational Choice Theory. Pittsburgh: University of Pittsburgh Press.
Brennan, Geoffrey, i Loren Lomasky. 1993. Democracy and Decision: The Pure Theory of Electoral Preference. Cambridge: Cambridge University Press.
Buchanan, James M., i Gordon Tullock. 1962. The Calculus of Consent: Logical Foundations of Constitutional Democracy. Ann Arbor: University of Michigan Press.
Caplan, Bryan. 2001. „Rational Ignorance versus Rational Irrationality“. Kyklos 54 (1): 3–26. https://doi.org/10.1111/1467-6435.00138.
———. 2007. The Myth of the Rational Voter: Why Democracies Choose Bad Policies. Princeton: Princeton University Press.
Downs, Anthony. 1957. An Economic Theory of Democracy. New York: Harper & Row.
Hotelling, Harold. 1929. „Stability in Competition“. Economic Journal 39 (153): 41–57. https://doi.org/10.2307/2224214.
Iyengar, Shanto, Yphtach Lelkes, Matthew Levendusky, Neil Malhotra, i Sean J. Westwood. 2019. „The Origins and Consequences of Affective Polarization in the United States“. Annual Review of Political Science 22: 129–46. https://doi.org/10.1146/annurev-polisci-051117-073034.
McKelvey, Richard D. 1976. „Intransitivities in Multidimensional Voting Models and Some Implications for Agenda Control“. Journal of Economic Theory 12 (3): 472–82. https://doi.org/10.1016/0022-0531(76)90040-5.
Mueller, Dennis C. 2003. Public Choice III. Cambridge: Cambridge University Press.
Mulligan, Casey B., i Charles G. Hunter. 2003. „The Empirical Frequency of a Pivotal Vote“. Public Choice 116 (1–2): 31–54. https://doi.org/10.1023/A:1024244329828.
Riker, William H., i Peter C. Ordeshook. 1968. „A Theory of the Calculus of Voting“. American Political Science Review 62 (1): 25–42. https://doi.org/10.2307/1953324.
Sen, Amartya. 1999. Development as Freedom. Oxford: Oxford University Press.
Wagner, Richard E. 1976. „Revenue Structure, Fiscal Illusion, and Budgetary Choice“. Public Choice 25 (1): 45–61. https://doi.org/10.1007/BF01726330.