Kolektivni izbor

Paradoksi glasovanja, Arrowljev teorem i kontrola dnevnog reda

Milan Deskar-Škrbić · Petra Palić · Luka Šikić

Od pojedinca do skupine

Prošli smo put gledali stratešku interakciju među akterima koji slijede vlastite ciljeve. Danas postavljamo drukčije pitanje, kako spojiti mnoštvo pojedinačnih preferencija u jednu zajedničku odluku.

Javne politike rijetko su odluka jednog pojedinca, one nastaju kroz kolektivni izbor.

Skupine nemaju volju

Izrazi poput „Hrvatska je odlučila” ili „volja naroda” zavode nas jer skupine nemaju um ni preferencije. Preferencije imaju samo pojedinci. (Arrow 1951; Sen 1970; Buchanan i Tullock 1962)

Pretvaranje pojedinačnih rang-lista u jednu društvenu rang-listu nije tehnička formalnost, nego prijelaz pun logičkih paradoksa i proceduralnih zamki.

Zašto je to teško

Na privatnom tržištu problem različitih preferencija rješava se elegantno, kroz cijene i paralelnu potrošnju. Ako vi želite kavu, a ja čaj, oboje možemo biti zadovoljeni.

U javnoj sferi većina je dobara i politika nedjeljiva. Ne možemo istodobno imati progresivan i proporcionalan porez, pa glasovanje postaje mehanizam prisilne koordinacije.

Ključno Ista skupina ljudi, s istim preferencijama, može doći do različitih odluka, ovisno o pravilima po kojima glasuje.

Agenda današnjeg predavanja

  1. Condorcetov paradoks — kako većina zapada u krug bez pobjednika.
  2. Kaotična većina i sustavi glasovanja — kada se ciklus širi i koja pravila biramo.
  3. Arrowljev teorem nemogućnosti — zašto nijedno pravilo ne zadovoljava sve razumne zahtjeve.
  4. Bordino pravilo — pozicijski izlaz i njegova cijena.
  5. Jednovršne preferencije i medijanski glasač — kada se stabilan ishod ipak pojavi.
  6. Kontrola dnevnog reda i kompromisi — koliko moći leži u redoslijedu glasovanja.

Condorcetov paradoks

Uzmimo tri birača i tri opcije, A, B i C. Prvi preferira A ispred B ispred C, drugi B ispred C ispred A, treći C ispred A ispred B. Svaki ima jasne, dosljedne (tranzitivne) preferencije. (Condorcet 1785)

Condorcetov paradoks pokazuje da parno većinsko glasovanje može biti ciklično, pa A pobjeđuje B, B pobjeđuje C, ali C pobjeđuje A, čime kolektiv ostaje bez nedvosmislenog pobjednika.

Ciklus na djelu

Uspoređujemo li opcije u parovima, dobivamo neobičan ishod. Između A i B pobjeđuje A (dva od tri birača), između B i C pobjeđuje B, no između A i C pobjeđuje C.

Kolektivna preferencija tako postaje netranzitivna, premda su sve pojedinačne preferencije bile dosljedne.

Sljedeći graf prikazuje ishode parnih glasovanja kao strelice među opcijama i pokazuje zatvara li se ciklus ili postoji stabilan pobjednik.

Condorcetov ciklus na grafu

Zadržite početni raspored u kojem tri rang-liste rotiraju u istom smjeru — strelice zatvaraju krug, a natpis javlja ciklus bez pobjednika. Promijenite biraču 2 samo jedno mjesto i petlja se prekida, pa se pojavljuje zeleni Condorcetov pobjednik. Za ciklus je potrebna upravo posebna kombinacija suprotstavljenih redoslijeda, a ne bilo koje neslaganje.

Tko kontrolira redoslijed

Ključno Kada postoji ciklus, ishod ovisi o redoslijedu glasovanja. Onaj tko kontrolira dnevni red može odrediti rezultat, pa pravila igre nisu nevažna pozadina, nego oblikuju same ishode.

Od jednog ciklusa do kaotične većine

Lako je ciklus odbaciti kao namješten primjer u kojem su preferencije birača biranjem podešene da se vrte u krug. Kad prostor odluke ima više od jedne dimenzije, ciklusi postaju pravilo, a ne iznimka, i to za gotovo bilo koju raspodjelu preferencija (McKelvey 1976).

Vješt agendar može u nekoliko koraka voditi kolektivnu odluku od bilo koje početne točke do bilo koje druge točke u prostoru opcija.

Stabilnost dolazi iz procedure

Stabilnost demokratskih ishoda ne dolazi iz preferencija birača, nego iz proceduralnih ograničenja, pravila glasovanja i jednodimenzionalnih agendi koje sustav izričito uvodi da bi spriječio teorijski kaos.

Cikluse je u stvarnim tijelima teško izravno opaziti, jer parlamenti ne glasuju o svim parovima opcija nego o pomno odabranom redoslijedu amandmana, pa konačni zapisnik pokazuje stabilan ishod iako bi neograničeno parno glasovanje otkrilo cikličku većinu u podlozi.

Ključno Riker je u stvarnim zakonodavnim povijestima našao slučajeve u kojima je redoslijed glasovanja, a ne stabilna većinska volja, odlučio ishod, pa odsutnost vidljivih ciklusa nije dokaz da ih nema, nego često znak da ih je procedura unaprijed prikrila (Riker 1982).

Koliko dimenzija ima politika

Empirija Poole i Rosenthal rekonstruirali su idealne točke svih članova američkog Kongresa kroz više od dva stoljeća poimeničnih glasovanja, postupkom prostornog skaliranja (NOMINATE), i pokazali da jedna jedina dimenzija objašnjava oko 80 % zabilježenih glasova (Poole i Rosenthal 2007).

Niska dimenzionalnost nije dokaz da temeljne preferencije nisu višedimenzionalne, nego pokazuje koliko snažno stranačka disciplina i procedura stišću prostor odlučivanja na jednu lijevo-desnu os.

Kada ta stega oslabi, dimenzionalnost mjerljivo raste, a s njom i učestalost nestabilnih ishoda, što je empirijski trag McKelveyeva teorijskog rezultata u stvarnom parlamentu.

Nijedan sustav nije neutralan

Sustav glasovanja Jednostavnost Otpornost na strateško glasovanje Poštivanje Condorcetova pobjednika Primjena u praksi Glavni nedostatak
Prosta većina visoka niska nisko 1. krug predsjedničkih izbora (RH) rasipanje glasova, „manje zlo”
Dvokružni većinski srednja srednja srednje predsjednički izbori (RH) visoki troškovi kampanje
Proporcionalni (d’Hondt) srednja srednja nisko izbori za Sabor i Europski parlament fragmentacija, intenzivan logrolling
Rangirano glasovanje (RCV) niska visoka srednje rijetko u EU složeno brojanje

Usporedba sustava glasovanja. Izrada autora.

Manipulabilnost je ugrađena

Svaki razuman izborni sustav s barem tri opcije podložan je strateškom glasovanju, biraču u nekim situacijama nije u interesu glasati za iskreno najdražu opciju, nego taktički za onu s većim izgledima (Gibbard 1973; Satterthwaite 1975).

To nije mana lošeg dizajna koja bi se boljim pravilom mogla ukloniti, nego ugrađeno svojstvo svake agregacije preferencija.

Ključno U praksi je manipulacija ograničena jer uspješno taktiziranje traži gotovo potpuno poznavanje tuđih listića, što je u velikom biračkom tijelu rijetko dostupno, pa se većina birača i pod manipulabilnim pravilima drži iskrenog poretka (Mueller 2003).

Arrowljev teorem nemogućnosti

Condorcet pokazuje da glasovanje može biti ciklično. Arrow ide korak dublje i pita postoji li uopće ikakav sustav agregacije koji bi pouzdano i razumno pretvarao pojedinačne preferencije u društvenu odluku. (Arrow 1951)

Arrowljev teorem nemogućnosti dokazuje da ne postoji sustav agregacije individualnih preferencija koji istodobno zadovoljava neograničenu domenu, kolektivnu racionalnost, Pareto-efikasnost, neovisnost o nevažnim alternativama i nediktatorstvo kada postoje barem tri alternative. (Arrow 1951)

Pet razumnih uvjeta

Arrow je tražio pravilo koje istodobno zadovoljava nekoliko razumnih i naizgled minimalnih zahtjeva.

  1. Neograničena domena — pravilo mora raditi za sve moguće kombinacije pojedinačnih preferencija.
  2. Kolektivna racionalnost — društveni poredak mora biti dosljedan, dakle potpun i tranzitivan.
  3. Pareto-efikasnost — ako svi preferiraju A ispred B, i društvo preferira A ispred B.
  4. Neovisnost o nevažnim alternativama — rangiranje A i B ne smije se mijenjati uvođenjem ili uklanjanjem treće opcije C.
  5. Nediktatorstvo — nijedan pojedinac ne smije nametnuti svoju volju cijeloj skupini bez obzira na ostale.

Nemoguće ih je sve zadovoljiti

Arrowljev dokaz pokazuje da nijedno pravilo ne može zadovoljiti svih pet uvjeta istodobno čim postoje barem tri alternative. Svaki realan sustav glasovanja mora žrtvovati barem jedno poželjno svojstvo.

Ključno To ne znači da je demokracija besmislena, nego da svako pravilo odlučivanja ima ugrađene kompromise i moguće nedosljednosti. Izbor pravila uvijek je izbor između nesavršenih opcija.

Intuicija dokaza pokazuje da nemogućnost nije puka nezgoda s jednim nezgodnim uvjetom. Iz neograničene domene, Pareto-uvjeta i neovisnosti o nevažnim alternativama slijedi da postoji odlučujuća skupina čije slaganje određuje društveni izbor. Isti uvjeti tu odlučnost potom sve više stežu, sa skupine na sve manji krug, dok se ne svede na jednog jedinog pojedinca, upravo onog diktatora kojeg peti uvjet zabranjuje. (Arrow 1963; Sen 1970)

Uvjeti i posljedice

Uvjet Što zahtijeva Posljedica kršenja u stvarnom svijetu
Neograničena domena radi za sve moguće preferencije blokade u duboko polariziranim društvima
Kolektivna racionalnost društveni poredak je dosljedan cikličke većine i nestabilni ishodi
Pareto-efikasnost poštuje jednoglasne preferencije loši kompromisi koje nitko zapravo ne želi
Neovisnost o nevažnim alternativama rang A i B ne ovisi o C „spoiler” efekt trećih opcija
Nediktatorstvo nema diktatora potpuna dosljednost zahtijeva koncentraciju moći

Izrada autora prema Arrowu, Muelleru i Senu.

Spoiler u praksi

Praksa Pojava treće relevantne opcije, primjerice Mosta ili Možemo!, može osjetno promijeniti odnos snaga dviju velikih stranaka iako birači nisu bitno promijenili mišljenje o tim dvjema strankama. To je upravo kršenje uvjeta neovisnosti o nevažnim alternativama (spoiler effect). Na razini EU-a slična se dinamika vidi pri glasovanju kvalificiranom većinom u Vijeću, gdje stavovi pojedinih zemalja mogu blokirati ili izmijeniti pakete poput fiskalnih pravila ili „Fit for 55”.

Bordino pravilo

Pluralno glasovanje broji samo prvo mjesto i zanemaruje sav ostatak poretka. Zato kandidat kojeg vatrena manjina obožava, a tiha ga većina drži najgorom opcijom, može pobijediti, jer rang-lista te većine nikad ne uđe u zbroj.

Bordino pravilo (Borda count) svakom kandidatu dodjeljuje bodove prema mjestu na svakoj rang-listi, pri čemu uz m kandidata prvo mjesto nosi m−1 bodova, drugo m−2, i tako redom do nule, a pobjeđuje kandidat s najvećim ukupnim zbrojem. (Borda 1781)

Pozicijski sustavi

Bordino je pravilo poseban slučaj šire obitelji. Pozicijski sustav k-tom mjestu na listiću pridružuje w_k bodova, a pojedini sustavi tek su različiti izbori tog vektora težina.

  • Pluralno glasovanje, w = (1, 0, …, 0), broji samo prvo mjesto i sav ostatak poretka zanemaruje.
  • Antipluralno glasovanje, w = (1, …, 1, 0), kažnjava samo posljednje mjesto, a sva ostala izjednačuje.
  • Bordin sustav, w = (m−1, m−2, …, 1, 0), ima ravnomjeran pad u kojem je bodovna razlika između svaka dva susjedna mjesta jednaka.

Upravo taj ravnomjeran pad daje Bordi svojstva po kojima se izdvaja.

Condorcet protiv Borde

Pred devetnaest glasača stoje tri kandidata. Deset ih rangira A ▸ B ▸ C, a preostalih devet drži B ▸ C ▸ A.

U parnim dvobojima A pobjeđuje B s deset prema devet i jednako svladava C, pa je A Condorcetov pobjednik, nadvladava svakoga ponaosob.

Uz Bordine težine (2, 1, 0) slika se okreće. B(A) = 20, B(B) = 28, B(C) = 9, pa Borda bira B. Razlog je što devet glasača stavlja A na samo dno, dok B nikomu nije najgori i svima je barem drugi.

Graf koji slijedi prikazuje Bordin zbroj svakog kandidata kao stupce i javlja tko je Condorcetov pobjednik, pa se odmah vidi slažu li se ta dva pravila ili se razilaze.

Borda protiv Condorceta na grafu

Zadržite početni raspored (10 × A▸B▸C, 9 × B▸C▸A) i vidite da Bordin pobjednik B nije Condorcetov pobjednik A. Povećavajte broj birača koji drže A▸B▸C i Bordin zbroj kandidata A sustiže pa prestiže B, dok se pravila ne usklade. Rasporedite glasove u tri jednake skupine koje rotiraju u istom smjeru i parno glasovanje upada u ciklus, dok Borda i dalje proglašava pobjednika.

Zašto baš Borda

Ravnomjeran raspored bodova nije proizvoljan. Dva su rezultata pokazala zašto se Borda izdvaja među svim pozicijskim sustavima.

Young

Dokazao je da je Bordino pravilo jedini pozicijski sustav koji istodobno zadovoljava neutralnost, vjernost, poništavanje suprotstavljenih parova i konzistentnost. (Young 1974)

Saari

Geometrijski je pokazao da Borda posve poništava cikličke komponente i proizvodi najmanje paradoksa među pozicijskim sustavima. (Saari 1995)

Ključno Cijena te stabilnosti je osjetljivost na taktičko rangiranje. Hibridi poput Nansonova i Baldwinova sustava biraju Condorcetova pobjednika kad on postoji, ali zauzvrat gube monotonost. (Nanson 1882; Baldwin 1926)

Jednovršne preferencije

Ciklusi iz prethodnih primjera nastaju jer preferencije birača nemaju zajedničku strukturu. No čim ta struktura postoji, kolektivni izbor može biti stabilan.

Ključan je slučaj u kojem se sve opcije poredaju na jednoj dimenziji (primjerice na osi manje – više javne potrošnje), a svaki birač na njoj ima jednu najdražu točku.

Jednovršne preferencije (single-peaked preferences) su preferencije pri kojima svaki birač ima jednu najdražu točku na nekoj dimenziji politike, a privlačnost svake opcije monotono pada s udaljenošću od te točke; ta struktura jamči stabilnost ishoda većinskoga glasovanja.

Teorem o medijanskom glasaču

Kada su preferencije jednovršne i odlučuje se o jednoj dimenziji, većinsko glasovanje proizvodi stabilan ishod, i to uvijek isti.

Pobjeđuje opcija najbliža sredini rasporeda biračkih preferencija, a birača koji se ondje nalazi nazivamo medijanskim glasačem.

Medijanski glasač je birač čija idealna točka leži u sredini rasporeda svih birača; prema teoremu o medijanskom glasaču, kada su preferencije jednovršne i odluka je jednodimenzionalna, pobjeđuje opcija kojoj je taj birač najbliži. (Black 1948)

Taj rezultat detaljnije primjenjujemo u predavanju o strankama i izborima.

Ali uvjeti su zahtjevni

Medijanski glasač pokazuje da kolektivni izbor nije nužno kaotičan. No njegovi su uvjeti zahtjevni.

Stvarne političke odluke rijetko su jednodimenzionalne. Kada se istodobno odlučuje o porezima, zdravstvu, okolišu i vanjskoj politici, jednovršnost se gubi i ciklusi se vraćaju. (McKelvey 1976)

Ključno Senova kritika pokazuje da jednovršnost nestaje gotovo pravilom čim podjela uvodi pitanja identiteta, povjerenja u institucije ili kulturne pripadnosti, pa stabilnost pada s rastom dimenzionalnosti. (Sen 1970)

Kontrola dnevnog reda

Čak i kad su kolektivne preferencije cikličke, odluke se moraju donijeti, proračun usvojiti i zakon donijeti. Zato postaje ključno tko određuje o čemu se i kojim redoslijedom glasuje.

Moć kontrole dnevnog reda (agenda-setting power) je sposobnost određivanja o čemu će se glasovati, kojim redoslijedom i u kojem obliku, čime agendar može usmjeriti konačni ishod i u uvjetima cikličnih preferencija. (McKelvey 1976; Romer i Rosenthal 1978)

Onaj tko oblikuje proceduru, predsjednik odbora, Vlada ili predsjedavajući, često ima veću stvarnu moć od same većine glasova.

Herestetika i pravila

William Riker herestetiku (heresthetics) opisuje kao umijeće strukturiranja političkog prostora. Gubitnik pod trenutnom podjelom ne uvjerava protivnike da promijene mišljenje, nego u raspravu ubacuje novo pitanje i cijepa postojeću koaliciju. (Riker 1986)

Zatvoreno pravilo

Agendar nudi jednu jedinu alternativu, a glasuje se samo „za” ili „protiv”. Moć inicijative je najveća. (Romer i Rosenthal 1978)

Otvoreno pravilo

Svaki zastupnik može predlagati izmjene, pa se ishod približava medijanu zastupnika, a moć agendara slabi.

Trgovanje glasovima

Kad se ciklusi moraju prekinuti, dolazi do kompromisa, a oni rijetko predstavljaju optimalno srednje rješenje. Često nastaju kroz trgovanje glasovima (logrolling): zastupnici uzajamno podržavaju projekte da osiguraju podršku za vlastite. (Buchanan i Tullock 1962)

Ključno Rezultat nije prosjek interesa, nego njihov zbroj, dakle više projekata i veća javna potrošnja nego što bi je većina birača samostalno odobrila.

Tu se mehaniku najlakše vidi na slici dobitaka i gubitaka dvaju zastupnika. Graf koji slijedi prikazuje dva projekta od kojih nijedan sam ne bi prošao, ali njihov spoj oba zastupnika smješta u područje u kojem obojica dobivaju.

Trgovanje glasovima na grafu

Postavite dobitak veći od gubitka i točka A+B sleti u zeleno polje u kojem oba zastupnika dobivaju, pa paket prolazi iako bi svaki projekt zasebno pao. Smanjite dobitak ispod gubitka i A+B padne u suprotni kut, pa trgovina više nije obostrano korisna. Pojedinačni projekti A i B uvijek leže izvan zelenog polja jer svaki jednom zastupniku donosi gubitak.

Logrolling — dvije strane

Obično većinsko glasovanje broji glave, ali ne mjeri intenzitet preferencija, pa može odbiti mjeru koja malobrojnoj ali snažno zainteresiranoj skupini znači mnogo, a ravnodušnoj većini šteti tek neznatno.

Logrolling tu prazninu popunjava jer dopušta zamjenu glasa o sporednom pitanju za podršku o važnom, pa prolaze obostrano korisni dogovori koje bi anonimno glasovanje odbacilo.

Ključno Isti mehanizam postaje štetan kad koalicija prebaci trošak na one koji u trgovini ne sudjeluju. Zato neto učinak nije unaprijed zadan, nego je dizajn pravila važniji od pojedinačnog ishoda. (Buchanan i Tullock 1962)

Posljedice za javne politike

Ključno „Volja naroda” nije jednoznačno definiran pojam, nego ovisi o pravilima kroz koja se izražava. Kontrola dnevnog reda izvor je moći jer onaj tko određuje o čemu se i kojim redoslijedom glasuje oblikuje ishod. Ustavna i proceduralna pravila, poput pojačane većine (supermajority) za poreze i dugoročne fiskalne obveze, daju odlukama stabilnost i predvidljivost. (Buchanan i Tullock 1962; Mueller 2003)

Što smo naučili

  1. Kolektivni izbor pretvara raznolike preferencije u jednu odluku, ali to nije tehnička formalnost.
  2. Condorcet — većina može biti ciklička, pa stabilan pobjednik nije zajamčen.
  3. Arrow — nijedno pravilo ne zadovoljava istodobno sve razumne uvjete.
  4. Jednovršne preferencije i medijanski glasač vraćaju stabilnost, ali samo kao poseban slučaj.
  5. Kontrola dnevnog reda i logrolling pokazuju da pravila oblikuju ishod.

Nit koja povezuje

Ključno Pravila nisu neutralna pozadina kolektivne odluke, nego njezin tvorac. Zato analiza javnih politika ne staje na pitanju što birači žele, nego pita pod kojim se pravilima i kroz koje aktere te želje pretaču u odluke.

Vježba

Vježba S tri birača i tri opcije svaki birač bira jednu od šest mogućih rang-lista, pa postoji 6³ = 216 kombinacija. Ciklus nastaje samo kad sva tri birača imaju različite rang-liste koje rotiraju u istom smjeru, a takvih je rasporeda dvanaest. Izračunajte udio cikličkih ishoda i objasnite zašto je tako malen udio ipak dovoljan da problem dnevnog reda bude ozbiljan kad se odlučuje o desecima alternativa.

Što slijedi

Vidjeli smo da ishod oblikuju pravila, a ne samo preferencije. Ostaje pitanje tko su akteri koji ta pravila koriste i oblikuju.

  1. Predavanje 9 — političke stranke i izborno natjecanje, Downsov model i medijanski glasač u praksi.
  2. Širi luk — prelazimo od pravila prema akterima koji ih koriste i oblikuju.
Arrow, Kenneth J. 1951. Social Choice and Individual Values. New York: Wiley.
———. 1963. „Uncertainty and the Welfare Economics of Medical Care“. American Economic Review 53 (5): 941–73.
Baldwin, Joseph M. 1926. „The Technique of the Nanson Preferential Majority System of Election“. Proceedings of the Royal Society of Victoria 39: 42–52.
Black, Duncan. 1948. „On the Rationale of Group Decision-making“. Journal of Political Economy 56 (1): 23–34. https://doi.org/10.1086/256633.
Borda, Jean-Charles de. 1781. „Mémoire sur les élections au scrutin“. U Histoire de l’Académie Royale des Sciences, 657–65. Paris.
Buchanan, James M., i Gordon Tullock. 1962. The Calculus of Consent: Logical Foundations of Constitutional Democracy. Ann Arbor: University of Michigan Press.
Condorcet, Marquis de. 1785. Essai sur l’application de l’analyse à la probabilité des décisions rendues à la pluralité des voix. Paris: Imprimerie Royale.
Gibbard, Allan. 1973. „Manipulation of Voting Schemes: A General Result“. Econometrica 41 (4): 587–601. https://doi.org/10.2307/1914083.
McKelvey, Richard D. 1976. „Intransitivities in Multidimensional Voting Models and Some Implications for Agenda Control“. Journal of Economic Theory 12 (3): 472–82. https://doi.org/10.1016/0022-0531(76)90040-5.
Mueller, Dennis C. 2003. Public Choice III. Cambridge: Cambridge University Press.
Nanson, Edward J. 1882. „Methods of Election“. Transactions and Proceedings of the Royal Society of Victoria 19: 197–240.
Poole, Keith T., i Howard Rosenthal. 2007. Ideology and Congress. 2. izd. New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Riker, William H. 1982. Liberalism Against Populism: A Confrontation Between the Theory of Democracy and the Theory of Social Choice. San Francisco: W. H. Freeman.
———. 1986. The Art of Political Manipulation. New Haven: Yale University Press.
Romer, Thomas, i Howard Rosenthal. 1978. „Political Resource Allocation, Controlled Agendas, and the Status Quo“. Public Choice 33 (4): 27–43. https://doi.org/10.1007/BF00128683.
Saari, Donald G. 1995. Basic Geometry of Voting. Berlin: Springer.
Satterthwaite, Mark A. 1975. „Strategy-Proofness and Arrow’s Conditions“. Journal of Economic Theory 10 (2): 187–217. https://doi.org/10.1016/0022-0531(75)90050-2.
Sen, Amartya. 1970. Collective Choice and Social Welfare. San Francisco: Holden-Day.
Young, H. Peyton. 1974. „An Axiomatization of Borda’s Rule“. Journal of Economic Theory 9 (1): 43–52.