Političke stranke i izbori

Vodič kroz poglavlje

1. Zašto se stranke ponašaju slično poduzećima koja maksimiziraju glasove?
2. Što teorem medijanskog glasača govori o tome kamo se stranke pozicioniraju?
3. Zašto natjecanje ponekad vodi k centru, a ponekad k polarizaciji?
4. Što je racionalna neinformiranost birača i zašto je racionalna?
5. Zašto izborni poticaji sustavno odgađaju nepopularne, ali nužne reforme?

Ako kolektivni izbor objašnjava kako se pojedinačne preferencije agregiraju u društvene odluke, političke stranke i izbori objašnjavaju tko te odluke u praksi oblikuje i kako se nadmeće za pravo da ih donosi. Teorija javnog izbora polazi od pretpostavke da političari i stranke nisu apstraktni zastupnici općeg dobra, nego akteri s vlastitim ciljevima. Najvažniji od njih je dolazak na vlast i ostanak na njoj. Stranke se zato ponašaju donekle slično poduzećima na tržištu. Njihov „proizvod” su politički programi, „valuta” kojom se plaća su glasovi birača, a umjesto profita maksimiziraju broj glasova i moć (Downs 1957.).

Politička je konkurencija stoga strateška igra pozicioniranja, diferencijacije i maksimizacije glasova unutar zadanog institucionalnog okvira, a ne potraga za objektivno najboljim rješenjem za društvo. To je ključno za razumijevanje javnih financija jer su proračun, porezni sustav i regulatorni okvir oblikovani više prema logici političke profitabilnosti nego prema kriterijima ekonomske efikasnosti i dugoročne održivosti.

Iz te slike izrasta ostatak poglavlja. Ono kreće od teorema medijanskog glasača, koji objašnjava zašto se stranke guraju prema centru, a potom traži uvjete pod kojima natjecanje umjesto toga vodi u polarizaciju. Razmatra zašto je velik dio birača racionalno neinformiran i zašto izborni poticaji sustavno odgađaju nužne, ali nepopularne reforme, prije nego što se zapita koliko taj nesavršeni mehanizam ipak vrijedi u usporedbi s alternativama. Sama slika stranke kao poduzeća pritom nije bez osporavanja, jer teorija deliberativne demokracije drži da u određenim institucionalnim uvjetima politička rasprava može oblikovati i preoblikovati preferencije, a ne samo ih agregirati, pa „strateška igra” nije jedina primjenjiva metafora za demokratske procese.

Medijanski glasač i natjecanje za centar

Najutjecajniji model političkog natjecanja polazi od jedne jednostavne pretpostavke o tome kako birači biraju. Ako ih možemo poredati na jednoj ideološkoj osi, primjerice od „manje države” prema „više države”, i ako svaki glasuje za stranku koja je najbliža njegovoj idealnoj točki, slijedi neočekivano snažan zaključak o tome gdje će se stranke smjestiti. Taj zaključak nose radovi Hotellinga (Hotelling 1929.), Blacka (Black 1948.) i Downsa (Downs 1957.).

Black, Duncan. 1948. „On the Rationale of Group Decision-making“. Journal of Political Economy 56 (1): 23–34. https://doi.org/10.1086/256633.

Definicija 1 Hotelling-Downsov model tvrdi da dvije stranke koje se natječu za glasove birača poredanih na jednoj ideološkoj osi imaju snažan poticaj pozicionirati se što bliže preferencijama medijanskog glasača kako bi pobijedile na izborima (Hotelling 1929.; Downs 1957.).

Hotelling, Harold. 1929. „Stability in Competition“. Economic Journal 39 (153): 41–57. https://doi.org/10.2307/2224214.

Logika je jednostavna. Stranka koja zauzme krajnju poziciju osvaja birače sa svoga kraja osi, ali gubi velik dio sredine. Pomicanjem prema centru osvaja medijanskoga glasača, a time i većinu. U klasičnom dvostranačkom natjecanju to dovodi do konvergencije prema centru u kojoj se obje stranke pomiču prema sredini i njihovi se programi sve više nalikuju. Taj rezultat objašnjava čestu pritužbu birača da „nema prave razlike” između velikih stranaka.

Definicija 2 Konvergencija prema centru je ravnotežni ishod dvostranačkog natjecanja u kojemu obje stranke napuštaju krajnje pozicije i pomiču se prema preferencijama medijanskog glasača, zbog čega im se programi sve više nalikuju.

Medijanski glasač ne određuje samo ideološku poziciju stranaka, nego i konkretne fiskalne parametre koji uključuju visinu poreznih stopa, opseg socijalnih transfera, razinu javnih investicija i mirovinskih naknada. Model je snažan, ali počiva na strogim pretpostavkama o jednoj ideološkoj dimenziji, dvjema strankama, potpunoj informiranosti i sigurnosti da će svi izaći na izbore. Kada te pretpostavke padnu, slika postaje složenija.

Logika konvergencije lakše se vidi nego opiše. Graf koji slijedi prikazuje raspodjelu birača na ideološkoj osi i položaj dviju stranaka te izračunava udio glasova koji svaka osvaja kada svaki birač glasuje za bližu. Graf je interaktivan, pa klizači pomiču stranke po osi, čime se vidi zašto se objema isplati kretati prema medijanu.

viewof mv_controls = Inputs.form({
  pA: Inputs.range([0, 1], {value: 0.3, step: 0.01, label: "Pozicija stranke A:"}),
  pB: Inputs.range([0, 1], {value: 0.7, step: 0.01, label: "Pozicija stranke B:"})
})

{
  const pA = mv_controls.pA, pB = mv_controls.pB;
  const mu = 0.5, sigma = 0.18;
  const dens = (x) => Math.exp(-0.5 * ((x - mu) / sigma) ** 2);
  const xs = d3.range(0, 1.0001, 0.004);
  const data = xs.map(x => ({x, d: dens(x), side: Math.abs(x - pA) <= Math.abs(x - pB) ? "A" : "B"}));
  const total = d3.sum(data, p => p.d);
  const shareA = d3.sum(data.filter(p => p.side === "A"), p => p.d) / total;
  const shareB = 1 - shareA;
  const winner = Math.abs(shareA - shareB) < 0.005 ? "neriješeno" : (shareA > shareB ? "A" : "B");

  return Plot.plot({
    width: 760,
    height: 420,
    marginLeft: 52,
    marginTop: 56,
    marginBottom: 50,
    style: {fontSize: "12px", fontFamily: "Public Sans, system-ui, sans-serif", color: "#3A332D"},
    x: {label: "Ljevica  ←  ideološka os  →  Desnica", domain: [0, 1]},
    y: {label: "↑ Gustoća birača", domain: [0, 1.2]},
    marks: [
      Plot.areaY(data.filter(p => p.side === "A"), {x: "x", y: "d", fill: "#4A6B5C", fillOpacity: 0.35}),
      Plot.areaY(data.filter(p => p.side === "B"), {x: "x", y: "d", fill: "#6B1F26", fillOpacity: 0.35}),
      Plot.line(data, {x: "x", y: "d", stroke: "#1C1916", strokeWidth: 1.5}),
      Plot.ruleX([0.5], {stroke: "#6B6357", strokeDasharray: "4,3"}),
      Plot.ruleX([pA], {stroke: "#4A6B5C", strokeWidth: 2.5}),
      Plot.ruleX([pB], {stroke: "#6B1F26", strokeWidth: 2.5}),
      Plot.text([{x: pA, y: 1.04}], {x: "x", y: "y", text: ["A"], fill: "#4A6B5C", fontSize: 14, fontWeight: 700}),
      Plot.text([{x: pB, y: 1.04}], {x: "x", y: "y", text: ["B"], fill: "#6B1F26", fontSize: 14, fontWeight: 700}),
      Plot.text([{x: 0.5, y: 1.04}], {x: "x", y: "y", text: ["medijan"], fill: "#6B6357", fontSize: 10}),
      Plot.text([`Stranka A ${(shareA*100).toFixed(0)} %      Stranka B ${(shareB*100).toFixed(0)} %      pobjednik: ${winner}`],
        {frameAnchor: "top", dy: -32, fontSize: 13, fontWeight: 700, fill: "#1C1916"})
    ]
  });
}

Slika 1: Natjecanje za medijanskog glasača. Svaki birač glasuje za bližu stranku, pa svaka dobiva poticaj kretati se prema sredini; ravnoteža je kad obje stranke stoje u medijanu i dijele glasove napola.

Što isprobati. (1) Razmaknite stranke prema krajevima i vidjet ćete kako ona bliža sredini osvaja veći dio glasova. (2) Pomičite jednu stranku prema medijanu i pratite kako joj udio raste sve dok ne prestigne suparnicu, što objema daje poticaj da se približe sredini. (3) Postavite obje stranke u medijan i uvjerite se da se glasovi dijele napola, pa nijedna jednostranim pomakom više ne može dobiti, što je upravo ravnoteža medijanskoga glasača.

Najkrhkija je pretpostavka o jednoj dimenziji. Stabilan pobjednik na sredini, kako pokazujemo u poglavlju o kolektivnom izboru, postoji samo dok se preferencije mogu poredati na jednoj osi, a čim politika postane višedimenzionalna, te središnje ravnoteže nestaje. Upravo zato ista logika koja predviđa konvergenciju prema centru istodobno objašnjava i polarizaciju koju razrađujemo u nastavku.

U Hrvatskoj je ovaj mehanizam dugo objašnjavao programsku sličnost dviju najvećih stranaka po ključnim ekonomskim pitanjima. Unatoč različitoj retorici, HDZ i SDP u praksi su često provodili slične politike usmjerene na makroekonomsku stabilnost, korištenje europskih fondova i očuvanje socijalne države u umjerenim okvirima. To je bila racionalna posljedica nastojanja da se osvoji medijanski birač, koji u hrvatskom kontekstu tradicionalno preferira kombinaciju socijalne sigurnosti i političke stabilnosti. Budući da je velik udio stanovništva zaposlen u javnom sektoru ili ovisan o mirovinskom i socijalnom sustavu, čak i nominalno desno orijentirane stranke rijetko provode radikalne rezove rashoda kada dođu na vlast.¹

¹ Daljnje čitanje: Lee, Moretti i Butler (2004), Do Voters Affect or Elect Policies? Evidence from the U.S. House (NBER WP 9315).

Kako se stranke natječu za glas

Stranke nisu pasivni prenositelji biračkih preferencija, nego aktivni poduzetnici koji oblikuju ponudu. Glavna je strategija diferencijacija ponude u kojoj stranke ne nude samo tehničke politike, nego cjelovite „brendove” koji kombiniraju ekonomske mjere, identitetske signale i emocionalne apele. Takvi brendovi služe kao informacijski prečaci biračima koji nemaju poticaja ulagati velik trud u analizu programa.

Najmoćniji alat te diferencijacije jest pakiranje (bundling). Stranka može istodobno obećavati porezne olakšice poduzetnicima, veće mirovine umirovljenicima i veća izdvajanja za poljoprivredu, iako ekonomska struka teško može opravdati takvu kombinaciju.

Definicija 3 Pakiranje (bundling) je izborna strategija u kojoj stranka spaja različite, ponekad i međusobno proturječne politike u jedan programski paket, što biračima otežava razdvajanje i vrednovanje pojedinih elementa.

Mehanika uspjeha takvog pakiranja izravno se oslanja na racionalnu neinformiranost o kojoj govori sljedeća sekcija. Birač koji nema poticaj proučavati program ne može sam rastaviti paket na sastavne dijelove i procijeniti njihovu međusobnu konzistentnost. On glas dodjeljuje paketu kao cjelini, na temelju jednog ili dva najistaknutija elementa, dok ostatak prolazi neprimijećeno. Stranka tako u istom programskom okviru može prodavati nekoliko različitih obećanja različitim ciljanim skupinama, a interna proturječja ne kažnjavaju je na izborima sve dok nije izložena objavljenom programskom dokumentu na koji se može pozvati.

Iz toga slijedi važna posljedica za dizajn izbornih institucija. Sustavi koji potiču izradu detaljnih, javno objavljenih i obvezujućih programskih dokumenata (referendumski elementi, obvezne procjene fiskalnih učinaka u programu, neovisne usporedne ocjene programa) povećavaju cijenu pakiranja jer otežavaju održavanje različitih obećanja prema različitim publikama. Sustavi u kojima programi imaju primarno marketinšku funkciju omogućuju pakiranje da bude središnji strateški alat, što u dugom roku produbljuje jaz između onoga što stranka u kampanji obeća i onoga što na vlasti može provesti.

Pakiranje ipak ima prirodnu granicu. Svako dodatno obećanje isprva donosi nove glasove, ali u nekom trenutku obilje obećanja počne rušiti vjerodostojnost stranke, pa ukupna podrška opada (Downs 1957.). Graf koji slijedi prikazuje tu obrnutu krivulju podrške u ovisnosti o broju obećanja. Graf je interaktivan, pa klizači mijenjaju koliko birači nagrađuju obećanja i koliko kažnjavaju izgubljenu vjerodostojnost, čime se pomiče broj obećanja pri kojem je podrška najveća.

viewof dp_controls = Inputs.form({
  a: Inputs.range([0.5, 3], {value: 2, step: 0.1, label: "Dobitak podrške po obećanju a:"}),
  b: Inputs.range([0.1, 1], {value: 0.2, step: 0.02, label: "Kazna za nevjerodostojnost b:"})
})

{
  const a = dp_controls.a, b = dp_controls.b;
  const sup = (p) => Math.max(0, a * p - b * p * p);
  const ps = d3.range(0, 10.001, 0.05);
  const curve = ps.map(p => ({p, s: sup(p)}));
  const pStar = a / (2 * b);
  const sMax = sup(pStar);
  const ymax = Math.max(6, sMax * 1.25);

  return Plot.plot({
    width: 760,
    height: 420,
    marginLeft: 55,
    marginTop: 50,
    marginBottom: 50,
    style: {fontSize: "12px", fontFamily: "Public Sans, system-ui, sans-serif", color: "#3A332D"},
    x: {label: "Broj obećanja / opseg potrošnje →", domain: [0, 10]},
    y: {label: "↑ Politička podrška", domain: [0, ymax], grid: true},
    marks: [
      Plot.ruleY([0], {stroke: "#C9C3B8"}),
      Plot.line(curve, {x: "p", y: "s", stroke: "#2D5A8E", strokeWidth: 2.5, clip: true}),
      Plot.ruleX([pStar], {stroke: "#6B6357", strokeDasharray: "4,3", clip: true}),
      Plot.dot([{p: pStar, s: sMax}], {x: "p", y: "s", r: 5, fill: "#6B1F26", stroke: "white", strokeWidth: 2, clip: true}),
      Plot.text([pStar <= 10 ? `najveća podrška pri ${pStar.toFixed(1)} obećanja` : "podrška na ovom rasponu još raste"],
        {frameAnchor: "top", dy: -30, fontSize: 13, fontWeight: 700, fill: "#2D5A8E"})
    ]
  });
}

Slika 2: Podrška u ovisnosti o broju obećanja. Isprva svako obećanje diže podršku, no previše obećanja ruši vjerodostojnost, pa podrška opada; najviša je na vrhu krivulje.

Što isprobati. (1) Povećajte kaznu za nevjerodostojnost i vrh krivulje pomiče se ulijevo, jer kada birači oštrije kažnjavaju neostvariva obećanja, stranci se isplati obećati manje. (2) Povećajte dobitak po obećanju i vrh se pomiče udesno, pa stranka može obećati više prije nego što izgubi vjerodostojnost. (3) Pogledajte oba kraja krivulje i uvjerite se da i premalo i previše obećanja vode niskoj podršci, a najbolji izbor leži između njih.

Druga je strategija herestetika, vještina strukturiranja političkog prostora i nametanja tema na kojima stranka ima komparativnu prednost (Riker i Ordeshook 1968.). Umjesto da se natječu ondje gdje su slabije, stranke nastoje nametnuti teme koje im idu u prilog. Kada su velike stranke ekonomski slične, natjecanje se premješta na identitetska, sigurnosna ili povijesna pitanja. Tomu treba dodati i negativnu kampanju u kojoj je diskreditiranje protivnika često jeftinije i učinkovitije od uvjeravanja birača u superiornost vlastitog programa, premda dugoročno smanjuje povjerenje u politički sustav.

Što oblikuje centar i polarizaciju

Uredna priča o natjecanju za centar počiva na pretpostavci da postoji jedna os na kojoj sredina uopće postoji. U stvarnosti politika rijetko ima samo jednu dimenziju, jer birači istodobno vrednuju ekonomska, vrijednosna i identitetska pitanja, vanjsku politiku i okoliš. Čim se te dimenzije ukrste, ulazimo u višedimenzionalni politički prostor u kojem se stranke mogu specijalizirati za pojedine skupine birača umjesto da se natječu za sredinu.

Definicija 4 Višedimenzionalni politički prostor nastaje kada birači istodobno vrednuju više neovisnih dimenzija politike (ekonomska, vrijednosna, identitetska, vanjskopolitička); u takvom prostoru jasna središnja pozicija često ne postoji, a stabilnost ishoda većinskog glasovanja gubi se sukladno McKelveyevu teoremu (McKelvey 1976.).

McKelvey, Richard D. 1976. „Intransitivities in Multidimensional Voting Models and Some Implications for Agenda Control“. Journal of Economic Theory 12 (3): 472–82. https://doi.org/10.1016/0022-0531(76)90040-5.

Na položaj stranaka utječu i drugi čimbenici, među kojima jedni određuju temeljni oblik biračkog krajolika, a drugi tek pojačavaju otklon od sredine. Temeljna je distribucija samih preferencija. Kada ona postane bimodalna, strankama se isplati napustiti centar i usredotočiti na mobilizaciju vlastite ideološki motivirane baze. Uz nju djeluje izborni sustav jer proporcionalni sustavi pogoduju većem broju stranaka i koalicijskoj politici, dok većinski sustavi guraju prema dvjema velikim strankama.

Na te strukturne uvjete nadograđuju se pojačavajući čimbenici koji otklon prema rubu čine isplativijim. Izlaznost nije zajamčena, pa ako se birači s krajeva spektra lakše mobiliziraju, stranke imaju poticaj zauzeti izraženije pozicije kako bi potaknule vlastitu bazu. Tomu treba pridodati i ideološke aktiviste, velike donatore i medijske saveznike koji vrše pritisak na vodstvo da se pomakne prema rubu spektra. Zbog svega toga suvremene demokracije često pokazuju polarizaciju umjesto konvergencije, pri čemu se stranke udaljavaju, a središte slabi. Tablica 1 ilustrira raspon strategija u različitim zemljama.

Definicija 5 Polarizacija je proces udaljavanja stranaka od centra prema suprotnim krajevima ideološkog spektra; nastaje kada distribucija biračkih preferencija postane bimodalna, kada izlaznost aktivira rubne birače ili kada ideološki pritisak unutar stranaka prevlada poticaj za osvajanje medijana. Tvrdnja da se stranke razmiču ili da je njihova distribucija postala bimodalna pritom je mjerni iskaz koji počiva na procjeni stranačkih pozicija iz obrazaca glasovanja, postupku prostornog skaliranja o kojem govori poglavlje o kolektivnom izboru.

Tablica 1: Primjeri centrizma i polarizacije u suvremenim demokracijama. Izrada autora prema Downs (1957.), Fiorina i sur. (2006.) i Mudde i Rovira Kaltwasser (2017.).

Fiorina, Morris P., Samuel J. Abrams, i Jeremy C. Pope. 2006. Culture War? The Myth of a Polarized America. 2nd izd. Pearson Longman.

Mudde, Cas, i Cristóbal Rovira Kaltwasser. 2017. Populism: A Very Short Introduction. Oxford University Press.

Zemlja	Prevladavajuća strategija	Ključne karakteristike	Posljedice za javne financije
Hrvatska (2010.–2020.)	centrizam	konvergencija HDZ–SDP po ekonomskim pitanjima	relativna fiskalna stabilnost, ali sporost reformi
Njemačka (Merkelina era)	centrizam	velike koalicije CDU–SPD, Mittepolitik	visoka stabilnost, niska volatilnost duga
SAD	polarizacija	bimodalna distribucija, mobilizacija baze	veliki zaokreti u fiskalnoj politici, visok dug
Mađarska (Orbán)	polarizacija + centar–periferija	dominacija Fidesza kroz nacionalno-identitetsku mobilizaciju	centralizacija fiskalne moći, rast potrošnje
Francuska (2017.–2022.)	„novi centar”	Macronov pokret kao pokušaj nadilaženja lijevo-desne osi	početna fleksibilnost, kasnije prosvjedi
Italija	fragmentirana polarizacija	jačanje populističkih stranaka (M5S, Liga)	visoka nestabilnost proračuna i duga

U Hrvatskoj je ova dinamika vidljiva kroz jačanje stranaka pozicioniranih izvan tradicionalnog centra, koje umjesto ekonomskih programa naglašavaju identitetska i antielitistička pitanja. Slično, Emmanuel Macron 2017. uspješno se pozicionirao kao „ni lijevo ni desno”, dok su u Italiji i Španjolskoj Pokret pet zvijezda i Vox nametnuli teme korupcije i imigracije kako bi se odvojili od etabliranih stranaka. Rezultat je često „šizofrena” ponuda koja kombinira umjerenu retoriku u kampanji za širu javnost s radikalnijim stavovima prema stranačkoj bazi.²

² Daljnje čitanje: Guriev i Papaioannou (2022), The Political Economy of Populism (JEL); Colantone i Stanig (2018), Global Competition and Brexit.

Racionalna neinformiranost i izlaznost

Posebnost izbora kao mehanizma kolektivnog odlučivanja jest da pojedinačni glas gotovo nikada ne odlučuje ishod. Anthony Downs (Downs 1957.) formalizirao je to kroz račun glasovanja, koji su Riker i Ordeshook (Riker i Ordeshook 1968.) zapisali kao

Downs, Anthony. 1957. An Economic Theory of Democracy. Harper & Row.

Riker, William H., i Peter C. Ordeshook. 1968. „A Theory of the Calculus of Voting“. American Political Science Review 62 (1): 25–42. https://doi.org/10.2307/1953324.

\[R = (P \times B) - C + D\]

gdje je \(P\) vjerojatnost da će glas biti odlučujući, \(B\) korist ako pobijedi preferirani kandidat, \(C\) trošak izlaska na izbore, a \(D\) neinstrumentalne koristi samog čina glasovanja (osjećaj dužnosti, zadovoljstvo, društveni pritisak). U velikim demokracijama \(P\) je toliko malen da instrumentalni dio (\(P \times B\)) postaje zanemariv.

Za pojedinca je zato racionalno uložiti vrlo malo vremena u informiranje o politikama jer trošak informiranja snosi sam, a korist od „ispravnog” glasa raspršena je na cijelo društvo. Tu pojavu nazivamo racionalnom neinformiranošću (rational ignorance). Pojedinac ne ostaje neinformiran zato što je lijen, nego zato što je to ekonomski racionalno. Trošak razumijevanja porezne reforme ili mirovinskog sustava daleko premašuje očekivanu korist na biralištu.

Račun (ne)sudjelovanja vidljiv je u podacima. Mulligan i Hunter (Mulligan i Hunter 2003.) procijenili su da je vjerojatnost odlučujućeg glasa na američkim predsjedničkim izborima oko 1 prema 10 milijuna. U Hrvatskoj je izlaznost na izborima za Europski parlament 2024. iznosila oko 21 %, među najnižima u EU, a slični obrasci (ispod 30 %) bilježe se u Poljskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. Komparativne studije (Blais 2000.) pokazuju da instrumentalna motivacija objašnjava tek mali dio razlika u izlaznosti, dok mnogo veći utjecaj imaju institucionalni čimbenici. U zemljama s obveznim glasovanjem (Belgija, Australija) izlaznost je znatno viša.

Mulligan, Casey B., i Charles G. Hunter. 2003. „The Empirical Frequency of a Pivotal Vote“. Public Choice 116 (1–2): 31–54. https://doi.org/10.1023/A:1024244329828.

Blais, André. 2000. To Vote or Not to Vote: The Merits and Limits of Rational Choice Theory. University of Pittsburgh Press.

Racionalna neinformiranost ima važne posljedice. Otvara prostor pojednostavljenim porukama, simboličkoj politici i utjecaju dobro organiziranih skupina koje jesu informirane i motivirane. Posljedica je i fiskalna iluzija (Wagner 1976.) u kojoj vlade imaju poticaj dizajnirati poreze tako da troškovi budu što manje vidljivi (doprinosi koji se odbijaju prije neto plaće, PDV uključen u cijenu), pa građani podcjenjuju stvarni porezni teret i precjenjuju koristi javnih usluga.

Wagner, Richard E. 1976. „Revenue Structure, Fiscal Illusion, and Budgetary Choice“. Public Choice 25 (1): 45–61. https://doi.org/10.1007/BF01726330.

Empirijska potvrda fiskalne iluzije može se naći u načinu na koji birači reagiraju na različite porezne instrumente identičnih ekonomskih učinaka. Eksperimentalne studije u SAD-u, Italiji i Njemačkoj pokazuju da je politička otpornost na povećanje PDV-a značajno niža od otpornosti na isti iznos prikupljen kroz porez na dohodak, čak i kada bi konačni teret bio identičan. Razlog je vidljivost, jer PDV se uplaća u trenutku kupnje bez odvojene linije, dok se porez na dohodak vidi na svakom platnom listiću (Caplan 2007.).

Ova asimetrija ima sustavne posljedice za dizajn poreznih sustava. Politički kalkulus gura prema poreznim instrumentima manje vidljivosti, čak i kada su distortivniji ili manje progresivni, jer takvi porezi smanjuju trošak prikupljanja političke potpore. Iz perspektive normativne porezne teorije to znači da formalna optimalnost porezne strukture ne preživljava put kroz politički proces u kojem vidljivost utječe na ishod jednako kao učinkovitost.

Sličan paradoks vrijedi i za samu odluku o izlasku na izbore. Ako je vjerojatnost odlučujućega glasa zanemariva, čisto instrumentalni račun sugerira da se ne isplati glasovati, a ipak ljudi masovno izlaze. Objašnjenje leži u članu \(D\), odnosno u ekspresivnom glasovanju (Brennan i Lomasky 1993.; Schuessler 2000.) koje birača shvaća kao nositelja identiteta, pripadnosti i vrijednosti, a ne samo kao pokušaj utjecaja na ishod. Baš kao što navijač navija za svoju momčad iako zna da to neće promijeniti rezultat, birač izražava lojalnost svjetonazoru ili zajednici. Caplan tomu dodaje racionalnu iracionalnost (Caplan 2001., 2007.) prema kojoj birači, budući da ih pogrešno mišljenje na biralištu gotovo ništa ne košta, mogu sebi priuštiti emocionalno privlačne, ali ekonomski neodržive narative. Ekspresivni i identitetski motivi tako pojačavaju afektivnu polarizaciju, emocionalnu podjelu između tabora u kojoj birači ne odbacuju samo suparničke politike nego i same suparničke birače (Iyengar i sur. 2019.; Somin 2013.).

Brennan, Geoffrey, i Loren Lomasky. 1993. Democracy and Decision: The Pure Theory of Electoral Preference. Cambridge University Press.

Schuessler, Alexander A. 2000. A Logic of Expressive Choice. Princeton University Press.

Caplan, Bryan. 2001. „Rational Ignorance versus Rational Irrationality“. Kyklos 54 (1): 3–26. https://doi.org/10.1111/1467-6435.00138.

Caplan, Bryan. 2007. The Myth of the Rational Voter: Why Democracies Choose Bad Policies. Princeton University Press.

Iyengar, Shanto, Yphtach Lelkes, Matthew Levendusky, Neil Malhotra, i Sean J. Westwood. 2019. „The Origins and Consequences of Affective Polarization in the United States“. Annual Review of Political Science 22: 129–46. https://doi.org/10.1146/annurev-polisci-051117-073034.

Somin, Ilya. 2013. Democracy and Political Ignorance: Why Smaller Government Is Smarter. Stanford University Press.

Je li diktatura najbolji sustav donošenja odluka?

Jedno od najprovokativnijih pitanja teorije javnog izbora jest usporedba demokratskog i autokratskog odlučivanja. Demokracija pati od visokih troškova odlučivanja, sporosti i utjecaja medijanskog glasača, dok autokracija nudi prividnu prednost u brzini i dosljednosti. Buchanan i Tullock (Buchanan i Tullock 1962.) razlikuju dvije vrste troškova. Troškovi odlučivanja obuhvaćaju vrijeme, pregovore i kompromise potrebne da se postigne suglasnost, a vanjski troškovi podrazumijevaju štetu koju pojedinci trpe od odluka s kojima se ne slažu. Diktatura ekstremno smanjuje prve, ali dramatično povećava druge.

Buchanan, James M., i Gordon Tullock. 1962. The Calculus of Consent: Logical Foundations of Constitutional Democracy. University of Michigan Press.

Teorijski, autokratski vladar može brzo donositi i provoditi odluke bez širokog konsenzusa, što omogućuje dugoročno planiranje. Singapur pod Lee Kuan Yewom proveo je dugoročne infrastrukturne i obrazovne reforme koje su u demokracijama često blokirane, a Kina je demonstrirala sposobnost brze provedbe masovnih projekata. No teorija javnog izbora upozorava na ozbiljne slabosti. Prva je nedostatak pouzdanih informacija jer bez slobodnih medija, oporbe i neovisnih institucija autokrat rijetko dobiva točne povratne informacije, pa su moguće katastrofalne pogreške velikih razmjera. Druga je premještanje lova na rentu iz javnog parlamentarnog prostora u zatvorene krugove oko vladara, gdje lojalnost postaje ključna valuta. Treća i najvažnija jest odsutnost mehanizma korekcije jer demokracija omogućuje mirnu smjenu vlasti i postupnu korekciju loših politika, dok autokracija tu mogućnost uklanja.

Amartya Sen (Sen 1999.) empirijski je pokazao da u modernoj povijesti nikada nije došlo do velike gladi u funkcionalnoj demokraciji, upravo zbog mehanizama ranog upozoravanja, slobodnog tiska i pritiska javnosti. Brze, neprovjerene odluke u autokracijama (primjerice Veliki skok naprijed u Kini) pokazuju cijenu nepostojanja tih mehanizama korekcije.

Sen, Amartya. 1999. Development as Freedom. Oxford University Press.

Ista se asimetrija prenosi i na upravljanje javnim financijama, gdje su rezultati autokracija znatno neujednačeniji nego što sugerira njihova retorika učinkovitosti.

U području javnih financija autokratski sustavi pokazuju mješovite rezultate. Neki (Singapur, Južna Koreja u razdoblju razvoja) održali su fiskalnu disciplinu i strateško ulaganje, no većina dugoročnih autokracija završila je visokim javnim dugom, neefikasnim investicijama („bijeli slonovi”) ili oboje. Kineski model, unatoč impresivnim rezultatima u prošlosti, danas se suočava s nagomilanim lokalnim dugovima i prekapacitiranim sektorima.³

³ Daljnje čitanje: Robinson i Torvik (2005), White Elephants (Journal of Public Economics).

Zaključak nije idealizacija nijednog sustava. Demokracija je sporija i skuplja, ali otpornija na katastrofalne pogreške, dok autokracija može biti brža, ali je krhkija jer ovisi o kvaliteti i dugovječnosti samog autokrata. Najbolji institucionalni dizajn vjerojatno leži u kombinaciji demokratske legitimnosti s čvrstim ustavnim ogradama koje štite fiskalnu odgovornost od kratkoročnih političkih impulsa, što nas vraća na pouku prethodnog poglavlja o važnosti pravila igre (Mueller 2003.).

Mueller, Dennis C. 2003. Public Choice III. Cambridge University Press.

Zašto je to važno za javne politike

Razumijevanje stranačkog natjecanja i izbornoga ponašanja ključno je za analizu javnih politika jer objašnjava sustavne pristranosti političkog procesa. Politike koje donose vidljive i koncentrirane koristi prije izbora politički su privlačnije od politika čije se koristi javljaju tek za desetljeće. Reforme s kratkoročnim troškovima i dugoročnim koristima sustavno se odgađaju. Skupine koje se lakše mobiliziraju i bolje informiraju dobivaju nesrazmjeran utjecaj. Dokle god birači biraju na temelju identiteta i emocija, a stranke racionalno teže medijanskom glasaču i mobilizaciji baze, političari će imati slab poticaj za provođenje nepopularnih, ali nužnih fiskalnih reformi.

Te se pristranosti, valja naglasiti, ne pripisuju lošim namjerama pojedinaca, nego logici samog natjecanja za glasove. Stranka koja bi zanemarila izborni kalendar i medijanskog glasača jednostavno bi izgubila od one koja to ne čini, pa konkurencija nagrađuje upravo kratkoročnost koju kao građani osuđujemo. Zato se odgovor na te pristranosti rijetko nalazi u zamjeni političara boljima, a češće u pravilima koja mijenjaju njihove poticaje, od fiskalnih ograničenja do neovisnih institucija o kojima govore kasnija poglavlja. Ako slabo informirani birači i kratkoročni izborni poticaji oblikuju politiku, posebnu pozornost zaslužuju oni koji su najbolje organizirani da na nju utječu, a to su interesne skupine kojima se okrećemo u sljedećem poglavlju.

Sažetak

Stranke u teoriji javnog izbora nisu zastupnici općeg dobra, nego akteri koji maksimiziraju glasove, pa se ponašaju donekle slično poduzećima na tržištu. Teorem medijanskog glasača objašnjava zašto ih natjecanje povlači prema sredini, ali pravila, mobilizacija baze i identitetsko glasovanje jednako mogu voditi k polarizaciji. Racionalna neinformiranost pokazuje da se biraču često ne isplati uložiti trud u praćenje politike, čime se otvara prostor onima koji su bolje organizirani i informirani. Posljedica je sustavna pristranost prema politikama s vidljivim kratkoročnim koristima i odgađanje reformi čiji se učinci javljaju tek mnogo kasnije. Najviše od te pristranosti dobivaju oni koji su najbolje organizirani da na nju utječu, čime u prvi plan dolaze interesne skupine i logika njihova djelovanja.

Promotrite pet birača smještenih na lijevo-desno osi od 0 do 10, s idealnim točkama 1, 3, 5, 7 i 9. Svaki birač glasuje za stranku koja je najbliža njegovoj idealnoj točki, a dvije stranke koje se natječu za vlast žele maksimizirati broj glasova.

1. Odredite poziciju medijanskog glasača i objasnite zašto je upravo ta točka ravnotežna lokacija za obje stranke u dvostranačkom natjecanju.
2. Pretpostavite da stranka A zauzme poziciju 3, a stranka B poziciju 7. Pokažite koliko glasova osvaja svaka stranka i objasnite zašto svaka od njih ima poticaj pomaknuti se prema sredini sve dok obje ne završe u medijanu.
3. Sada u natjecanje uđe treća stranka koja slobodno bira poziciju nakon što su A i B već smještene u medijanu. Odredite gdje bi se isplatilo smjestiti i pokažite zašto ulazak trećeg igrača razbija stabilnost središnje ravnoteže.
4. Zamijenite jednodimenzionalnu os dvjema dimenzijama tako da uz lijevo-desno ekonomsku os dodate i vrijednosnu os, pa kratko obrazložite zašto u dvodimenzionalnom prostoru jasna središnja pozicija često više ne postoji. Objasnite zatim zašto model koji predviđa konvergenciju prema centru istodobno pomaže razumjeti polarizaciju koju opažamo u stvarnim demokracijama.